Postoji neka nimalo tajna veza između recepcije romskih velikana na ovim prostorima, bilo da se radi o klupskim varijantama tvorničkog ili močvarnog tipa, gdje je Boban Marković orkestar znao paliti vatre, ili kad bi Šaban Bajramović zapojao Pitao sam malog puža, Đelem, đelem ili koji od svojih klasnih narodnjaka.
Pa čak je i Haris Džinović u vrijeme Sar E Roma kavansko-ciganski duh znao ispjevati da se brišu klasne granice među slušateljima već budu jednako poslužni tom neukroćenom senzibilitetu. Esmino ukazanje samo je potvrda ljubavi.
Makedonka humanitarka Esma Redžepova slavi 55 godina aktivne glazbene karijere. Nakon Zagreba slijede Ljubljana, Beograd, Novi Sad, Podgorica, Sarajevo i njena domaja, ali fakt da je diskografski startala od singla Zašto si me, majko, rodila, objavljenog u Jugotonu, bio je presudan oko početka njene feštarske turneje. I nije sve u Čaje Šukarije, premda je se od strane najvećeg broja publike veže uz taj world music evergreen.
Od trena izlaska tog zlatnika na pozornicu ne možete sakriti, ali niti ne primijetiti taj šarmantni osmijeh zadovoljstva i užitka. I to publika nagrađuje. Vidi se da Esma ne odrađuje nego se daje.
Nešto slično slušaju preminule Cesárije Évore, samo bliže balkanskom plemenskom mentalitetu, puhačka i duhačka snaga romske glazbe i južnjačkog temperamenta funkcionira i po najvećim snježnim zanosima.
Bilo u baladnom ili plesnom tempu, jedina barijera je dvoranski štimung Lisinskog, koji kao da publici sugerira kako mora ostati kazališnom, ma kako zvuci pozivali na drmeš i tražili tjelesnu i fizičku reakciju i akciju veću od pristojnog pljeskanja zbivanjima na pozornici.
Esma ima milja u nogama, ali dojam je da će svaki novi izlazak pred zagrebačku publiku biti jednako ili sve više ekstatičan.
