'Uvijek je bilo – ima glas, ali nema pjesmu'

Naš kritičar Anđelo Jurkas popričao je s Jelenom Radan povodom novog albuma Voyage te njenog skorašnjeg koncerta u zagrebačkoj Tvornici. Pročitajte što mu je sve otkrila.

Tko je, gdje je i koliko je bila Jelena Radan prije i poslije rekao bih ključnog i prekretničkog albuma karijere? Imao sam dojam da se traženje po ograncima srednjestrujaškog popa uvijek dokidalo u vrhunskom vokalu kojem je nedostajalo pjesama s kojima bi se šira masa poistovjetila, dočim je taj ‘problem’ fantastično zaobiđen na novom albumu…

Jelena Radan: A možda je stasalo neko drugo vrijeme, neki drugi prostor, duhovni mislim, mentalni… Ma ne znam, uvijek sam se osjećala pomalo autsajderski, to sam već znala spomenuti, pa oprosti ako se ponavljam. Uvijek je bilo – ima glas, ali nema pjesmu. Ja sam pokušavala u datom trenu birati i raditi ono što želim i ono što me dira. Možda je bilo trenutaka kad se osjećaš lagano nelagodno (i to je onda onaj znak da zapravo ta situacija prelazi tvoj dozvoljeni prostor), ali stvarno sam nekalkulantski imala jedini, možda naivni kriterij – sviđa mi se, ne sviđa mi se. Na svakom albumu su pjesme koje bih rado svirala i danas, dapače. Ovaj album (Voyage) je jednostavno otvorio vrata koja dosad nikada nisam, koja god da ona jesu, što god da je iza njih. Kao da je podario ključ, šifru, kod kojim se sada lakše sporazumijevam sa svima oko sebe. Lakše je, kao da pričamo isti jezik. A ja sam mislila da i prije pričam taj jezik. Tako da mislim da nije samo do mene, nego i do percepcije svih nas… Ali bendovski pristup, klubovi i intimniji pristupi su ono što je stvarno oduvijek bilo u meni.

Publika te doživljavala i kroz sutkinju, odnosno člana žirija u jednom od karaoke showova i krof fado reinterpretacije portugalskih tugaljki. I tvoji raniji albumi odražavali su statement. Otkad se poznaješ u glazbi koja ti je bazna ideja?

Jelena Radan: Period u kojem sam bila član žirija tog showa je možda moj najvidljiviji period, u smislu prepoznavanja kod publike. Neću sada naravno o tome koliko je blesavo da te prepoznaju po toj ulozi, a ne tvojoj primarnoj, na kraju – ja sam odlučila i pristala na tu suradnju. Do nedavno su me nazivali mnogi od sudionika da me pitaju što sad, kako dalje, što im savjetujem. S jedne strane mi je drago što su imali određeno povjerenje u mene, a s druge mi je žao što je ta neka izgubljenost jako prisutna. Ne mislim apriori loše o takvim formatima, ali imam o izvedbama ili tumačenjima načina na koji se cijela priča valja izvesti. Ma o tome nekom drugom prilikom. Mislim da je dobronamjernost i iskrenost najvažnija, bez obzira na mjesto i vrijeme. Da, i preko fada i moje ‘infišanosti’ u interpretaciju tih pjesama ljudima sam postala prepoznatljiva, najprepoznatljivija. I tu je zapravo započeo put prema ovom albumu. Album Nije kraj je bio neko prvo predstavljanje, prvi zbir pjesama kojima sam naginjala čak i nekom talijanskom miljeu pop izvođača… Album Novi dan sam odlučno tražila u čvrstim formama, gitaristički naslonjenim aranžmanima i meni odličnim melodijskim linijama… Zapravo sam uvijek htjela pjesme koje dišu koncertno. Jednom sam pomislila da ne snimam, nego samo da izvodim, pa možda i snimimo nešto, ali samo koncertno. Kao da sam uvijek u studiju i tom procesu više gubila negoli dobivala. Ovdje, na Voyage se nije tako desilo.

//www.youtube.com/embed/tbQlmn7pqZ4

Neke srodne glazbene duše prepoznate su kroz rad i družbu s Meritas. One su prisutne autorski kroz tvoju karijeru. Na novom albumu ima još gostiju autora i pjevača. Možeš li ponešto o suradnjama…

Jelena Radan: Baš tako, srodnost po nekim pristupima u životu, vrijednostima, pa tako i onim glazbenim. Njihov utjecaj je velik. Ja stvarno volim, volim spajati ljude i nalaziti se u naoko nespojivim situacijama. Tako je i ova suradnja rasla od jedne pjesme, prema zajedničkom koncertnom programu, pa do prijateljstva i rada na gotovo cijelom albumu. One su moji vodiči, iskreni slušatelji i promatrači. Svi smo jaki karakteri i ponekad nije jednostavno. Ali mislim da se dovoljno poštujemo da znamo kad koja treba preuzeti odluku. Što se Aljoše tiče, još uvijek se upoznajemo, ali čini mi se da nismo teške osobe i da komunikacija i dogovori baš teku glatko. Podrška je uzajamna i poklopio se senzibilitet. Dovoljno različito, a opet blisko. Tu je negdje ta moja ravnoteža i mjera. Goran Bošković je odličan prijatelj i netko koga mogu nazvati bilo kad. Ima prekrasnu boju glasa i piše odlične tekstove na engleskom. Ima tu crtu, talentiran je, puno čita i dobar je promatrač. Napisao je odličnu Taking you back koju obožavam. Ta pjesma me prilično dobro opisuje. Lagano nostalgična, nenametljiva, privlačna, jednostavna… Pjesma, mislim. Meri Trošelj je napisala prvi tekst, umjetnica koja me ugostila u svom domu i nakratko pustila svoj film i podarila mi svoje vrijeme i talent… Cinkuši su glazbenici s kojima bih voljela još nešto napraviti, oni me diraju u dušu na neki nepoznat način… Nataša je divna…Tu su i moji dragi mušketiri za francuski i portugalski, Robi i Dean koji su napisali izvrsne tekstove…

Možda ključna uloga u cijeloj priči, povrh tebe naravno, je producent Edi Cukerić koji je garnirao zvuk i odredio smjernice albuma. Ponešto o tom Vašem spoju?

Jelena Radan: Ponekad čovjek ni ne zna uvijek tko mu zapravo treba i koliko je nečija uloga velika, uvjetno rečeno. Ja sam mislila da sam i prije četiri godine imala jasnu viziju, pa prije dvije isto, ali tek kad s pravom osobom uđeš u proces, bez obzira koliko ponekad teško bilo, shvatiš zašto je taj netko vrijedan. Poslagati sve djeliće, učiniti da funkcioniraju nije mala stvar. Ja sam Edija dovela pred gotov čin – rekla sam mu da su to glazbenici s kojima želim odsvirati album, da želim uvrstiti nekoliko jezika i da su to pjesme koje želim otpjevati. Moji glazbenici su individualci i ne pripadaju istim glazbenim svjetovima. Zapravo smo svi jako različiti, a Edi nas je trebao sve uskladiti. Ja sam željela spoj organskog, lagano virtuoznog, uličnog sa profinjenom poetikom Anitinom i Merinom u skladateljskom smislu, a opet sve složeno i smišljeno, da ponekad iscuri nešto nepredviđeno, ali da stoji, paše… Edi je znao što ne treba dirati, što treba upotrijebiti i što složiti na to… Anita i Meri su sjajne u producentskom smislu inače, također. Imali smo, posebno pred sam kraj, prilično jasnu sliku svega – sa svim nejasnoćama volim ovaj proces i ovaj album…

//www.youtube.com/embed/uTOXC_-OI_g

Pričaj mi o pjesmama i samom duhu albuma. Objavljen je netom prije ulaska Rvacke u EU. U datom trenu događao se onaj debakl s organiziranjem neke wannabe turneje kakti Euro reprezentativnih izvođača po gradovima i debakl znan kao naša estradna scena unutar koje pričamo uglavnom o vrijednostima nečijeg dekoltea, rastave braka, bivših veza ili seksa s krivim ljudima, dočim se glazbe tih ljudi otiče periferno. Tvoj mi se album pričinio kao ono ‘svjetlo na kraju tunela’ i zapravo najbolji europejski album, ne samo zbog višejezičnosti…a koje su tvoje namjere bile snimajući ga?

Jelena Radan: Evo sad kad dajem intervjue jer ‘imam što za reći’, album je tu, koncert u Tvornici je tu, i sada je tako teško ponekad imati tu mogućnost i pravo da doziraš i postaviš sam mjeru o čemu pričaš, a o čemu ne. Rijetke su prilike, poput ove, u kojima se ogoljenje događa u jednom sasvim drugom smjeru… Mene ne zanima dijeljenje mog privatnog života s nepoznatim ljudima, ali isto tako ću na pristojno postavljeno pitanje, pristojno i odgovoriti. Ali, potom, u radionici nekog urednika koji tako plastično postavlja stvari, tvoj pristojan odgovor o malom segmentu tvog života postaje glavni sadržaj… I zato ponekad osjećam potrebu to naglasiti… Tako i pjesme – one pričaju o meni, a i ne pričaju… Kad bi ljudi znali da si najintimniji, najbliskiji i najogoljeniji dok pišeš pjesmu, pjevaš je, sviraš… Na samom početku napisala sam prozni tekst od desetak stranica u kojem sam iznjedrila svoja sjećanja, pitanja, trenutke i ugođaje o kojima bih voljela pjevati… O tome sam pričala sa svima s kojima bih surađivala, dala im na čitanje… Kao neku platformu, polazni scenarij… Tako da je to moje ‘putovanje do sebe i natrag’ zapravo nadograđeno svima njima i stavljeno u neki drugi svijet… A opet naš svijet… Utješno i meko, ranjivo i raznoliko, susretljivo i samozatajno… takav je meni album… Ponekad bi mi bilo teško jer sam ‘svakoj strani’ trebala prevesti ono što ona druga strana misli… I moj bend, glazbenici u jednom trenutku nisu znali što ja smjeram – da li je to sad to, što će se mijenjati, koja je postavka albuma, što želiš od nas… Ja sam, ne znam kako, jednostavno znala… da će sve ispasti dobro… Zaželjela sam album koji će se cijeniti…

Uvijek si pridavala pažnje nastupima uživo, pa obzirom na kakvoću materijala, što slijedi oko ‘putovanja’. I ostaješ li unutar ili te ima i van granica RH?

Jelena Radan: Bit će, bit će nas van granica. Samo da se poslože još neke stvari. Ovo će putovanje trajati. Koncerti to jest nastupi uživo su ono zbog čega se mogu nazvati pjevačicom, interpretom, glazbenikom… Tu osjećam život – i ljepotu, i blagoslov, i strah i sram i ponos, i nervozu, utjehu, svrhu… zahvalnost…

Promotivni prvi nastup bit će u zagrebačkoj Tvornici. Molim te budi nam vodičem, kako vodiš posjetitelja i što se sprema?

Jelena Radan: Malo sam nervozna jer je još nekoliko nepoznanica preda mnom, ali znam da nastojimo upriličiti intimniju atmosferu, ležernu, interaktivnu s publikom… Sjedeća mjesta su planirana, a u nekim vizualnim naglascima pomoći će nam Morana Dolenc, lutkarica i Romano Dautanac, čovjek koji djeluje u svom teatru Škripzikl… Ali sve vrlo nepretenciozno… Osim glazbenika koji su odsvirali album, Mira, Tomija, Emila, Ivana i Josipa, pridružiti će mi se i Meri i Anita, Goran i Aljoša, a možda još netko, ne znam hoće li stići…
Ostalo je na ugođaju, publici i našoj vezi te večeri, a to ne možemo znati kako će biti. Mogu samo vjerovati da će svaka pjesma ljudima donijeti zadovoljstvo i da će poći svojim kućama ispunjeni.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr