Goribor – priča koja otpada na one hrabrije

Ispričati priču je najlakši posao na svijetu. Načelno. Ako pričate priču za laku noć. No, inverzija lakih noći su teški dani. I oni imaju odjeljak za priče.

Takvih je koloplet iz bilježnice izvukao Aleksandar Stojković ST, glas Goribora i na drugom, dvostrukom studijskom albumu. Jedan od onih rijetkih koji će ispričati priču iz dubine utrobe i zaderanih stijenki stomaka, tako da prokrvari od posljedica pričanja i da prilikom svake priče prolije galon želučane kiseline, oboji se sivilom kao dominantnom bojom.

Taj dio pričanja otpada na one hrabrije. One koji se ne libe otkidati komade svoje intime ne bi li zauzvrat dobili nešto vrijedno u kreativnom smislu. Dodate li osobi koja priča tutnjavu sporovljajućeg, mantrički recitiranog trip hop bluesa, imate prilično vjeran skening onoga što se još uvijek krije iza imena Goribor. Zgusnuta je to smjesa literarnog u rock and rollu.

Novi album Goribora je zbirka mračnih tema, tamnih dilema, rasprava sa samim sobom, potkopavanja ljubavi, dnevnik odustajanja, zapisnik bludničenja i nesmirenosti, nezadovoljstva. Šesnaest pjesama lika smiksanog od Carvera do Bukowskog čija linearna onirička poezija dobiva tromblonski balkan blues zvuk.

Čovjeka čija je bilježnica sastavljena od čežnje, opsesija, sudaranja, lutanja. Od instrumentalne Vožnjice do konačne apoteze Balaševićevom ranomrazovskom proletarijatu Ne računajte na nas, Goribor produžuju mutirani blues session kao podlogu za sirovog poetu storytellera koji svojim stihovima zapravo kontrira prepisanim dozama antidepresiva.

Pristupite li im površno, dobra je prilika da će rezultat biti naporan i monoton. Međutim, prava vrijednost benda otkriva se opetovanim slušanjima. Goribor su opaka beštija, treba imati hrabrosti zavaljat se s njima u koštac.

8/10

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr