Dalmatinski romantizam i sjeta

Na pola puta između Gibonnija i Olivera Dragojevića, između Tedija Spalata, Nene Belana i Harija Rončevića, kantautorski se ugnijezdio Dragan Lukić Luky.

S tom razlikom da od svih spomenutih njemu studijski rad kao producenta predstavlja jednako domaće područje kao i skladanje. Od splitskog Peristila i Rive do Korčule pobacao je mreže na muze slažući pitke pop forme u treći studijski album, načeno kraj postavljane trilogije.

Po senzacionalnom uspjehu debitantske “Ararite” kada je ne samo komercijalnim rezultatima već sjajnim komadima mediteranskog popa (“Provaj”, “Ti si more”, “Nigdi mira niman”, “Mislit na sebe”) Gibonniju prišao vrlo blizu, nastavak “V.I.T.R.I.O.L.” uslijed kombinacije nekoliko faktora nije pratio uzlaznu putanju njegove kantautorske figure. Promjenom diskografa, treći mu album zaključuje ideju klanjanja sjeti, moru, maestralu, dobrim ljudima, Njoj.

U nedostatku kvalitetnih pop pjesama na domaćoj pop sceni, njegovi se naslovi čine svježim vjetrom. Servirao ih je treći puta po sličnim principima klasične gitarističke akordike i slaganja pjesama na baznim principima variranja kitice, refrena, melodije i ljubavne tematike. Poput nježnih balada “Sad je kasno” i “Ispo duge”, singla “Škorcan”, naslovne, fantastične ritmike od Paula Simona iz “Rythom Of The Saints” albuma pretvorene u latino suzvuke gitare u “Ništa”, klasičnog pop rock motiva “Znak”, sve do zaključnog produžetka “Uvijek sam tebe volio” Luky je fokusiran na ispovjest, dozivanje ljubavi, prenašanja iste i traganja za jednako posvećenim feedbackom.

Povremene lirske fraze ili tekstualne predvidljivosti utopljene su u sjetne akorde, njegov nježni pjev, mjesto za dvoje. Blagost izričaja i njegove glazbe atmosferom je savršeni soundtrack lakih otočkih noći, pjevušenja romantika posvećenog daljini.

7/10

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr