‘Scena’ u Hrvata je jako malena i često se tu dogode neka verbalna laktarenja

Zvijezda showa Hrvatska traži zvijezdu Carla Belovari otkrila je u iscrpnom intervjuu Anđelu Jurkasu što je novoga kod nje, kakva su njena iskustva na našoj sceni i još štošta.

Da preskočimo klasične tužaljke oko potplaćenosti, nemanja mjesta za svirku, nefunkcioniranja medija na zadovoljavajući način, što te tjera na funkcioniranje na glazbenoj sceni?
Moj pokretač je uvijek bila i bit će – glazba. Samo glazba. Ona je za mene poput tjelesne potrebe, tipa disanje… Ne mogu se zamisliti bez glazbe. I to me tjera da konstantno radim, pjevam, pišem pjesme, stihove, učim… Da budem prava glazbenica.

Osim tebe i Lee Dekleve, na domaćoj sceni nema kompletno pismenih autorica koje su u stanju iznijeti cijelu pjesmu, ako govorimo o pop-sceni koja ima neki ‘izljev’ u medije, bilo putem radija, bilo ranijih načina funkcioniranja (u tvom slučaju onaj karaoke-show). Je li ta usamljenost prednost ili nedostatak?
Uopće ne razmišljam o toj “problematici”, nekako mi se to čini nebitnim. Na kraju krajeva, bitno je samo da ljude dirne tvoja pjesma, drito u srce. Neki ljudi se možda ne usude napisati pjesmu, sigurna sam da ima sjajnih pjevača koji jednostavno nikad nisu ni probali napisati nešto svoje… Mala je to bara puna krokodila, nije lako razgaliti se emotivno i napisati nešto potpuno iskreno. Kad otvoriš dušu, najranjiviji si. Ali kad znaš da si na dobrom putu, više te ništa i nitko ne može raniti, tu je čarolija.

Tvoj reprezenting. Ako može, osvrt na sebe kad si počinjala i tvoje TV-refleksije tada i onoga tko si i gdje si sada. Nekoliko godina vas dijeli, ali istovremeno i neki bitni životni događaji, ali i izbivanja na sceni…
Vezu s glazbom sam počela s pet godina, kad sam prvi put prstićima dodirnula crno-bijele tipke. S 11 godina sam počela pohađati glazbenu gimnaziju, koja me uvela u raznovrsne žanrove i načine sviranja i djelovanja kroz glazbu. Svirala sam kratko i violončelo. Rano sam shvatila da su moji instrumenti klavir i pjevanje. Kaže baka da sam i kao maaalo dijete imala jako čvrst i intonativno točan glas, hehe. Nakon mature, godinu dana sam studirala muzikologiju i teologiju u Münchenu u Njemačkoj, pa sam onda ipak odlučila promijeniti nešto u svom životu i došla u Zagreb, ničim izazvana, i upala na Filozofski, počela studirati i eto me na prvoj audiciji na koju su me iz zezancije prijavile sestrične, jer su dobro znale moj stav o talent showovima. Na kraju krajeva, ni u Njemačkoj se nikad nisam prijavila na tako nešto, radije sam po nekim podrumima svirala p-funk i soul s ekipom. No, nakon tog showa sam dobila priliku objaviti autorsku stvar Otići na vrijeme, koja se super zarotirala na radiostanicama, pa sam onda nastavila s objavljivanjem pjesama, dakle Sretan broj, Svemu je kraj, Novi dan, Zvuči kao šala i sad – Bilo bi lako, moja meni najdraža pjesma. Nju sam, uz još nekoliko pjesama na albumu, i sama producirala. A sad se čeka album – konačno! U rujnu će Soul na ranu ugledati svjetlo dana. Zbog toga sam i godinu dana bila odsutna – snimala sam pjesme…

Kad mi kažeš da si crna pod kožom, tj. u duši i da kao svoju glazbu osjećaj taj neki funk soul rap movement, misliš li da će, kad sve to podvališ u pop, ovaj teren biti dorastao tvom glazbenom stremljenju?
Moje glazbeno stremljenje je sve što se meni sviđa i što mi se uvuče ispod kože, pa se onda nadam da će se i drugima dopasti i uvući im se ispod kože. Nema u tome mjesta za podjelu u žanrovske ladice. A meni se najviše sviđaju žanrovi soul, funk, r&b, p-funk i hip-hop – onaj old school hip-hop, ne ovo današnje “igranje hip-hopa”, kako ja to zovem. Ne znam hoću li prodrijeti u srca svojom glazbom, ali se nadam da hoću.

Pišeš i za druge. Ivana Kindl ti je klijentica. Tko još?
Kao što sam već rekla, pjesme su mi jako osobna i intimna stvar. Tako da zasad nisam pisala puno za druge. Ivana mi je frendica i odmah smo bile kliknule u tom soul momentu, ona to isto jako voli. Pisala sam i neke engleske tekstove za Marija Huljeva i Protokool jer su mi i oni odlični i jako ih cijenim.

Prvim singlom si dobila etiketu Alicije Keys, ako se osvrnem na feedback i komentare nekih od aktivista i pratitelja scene. Tko je zapravo glazbeno Carla Belovari?
Carla Belovari je još uvijek malo dijete koje se strašno veseli kad mu netko da etiketu jedne takve zvijezde kao što je Alicije Keys, iako nisam baš sretna s njom u posljednje vrijeme, ali na prvim albumima je imala stvarno odličnih stvari (koje čak ni nije objavila), a i svirala je s Steviejem Wonderom i Princeom, strava. To mi je san, naravno. Glazbeno… Tko sam glazbeno? O tome isto nisam razmišljala. Moram li se kategorizirati? Vjerojatno je to sve jedna mješavina soula, r&b-a, popa i funka s velikim naglaskom na ljubav.

Singl Bilo bi lako slijedi i videospot uskoro… Malo iskustava sa snimanja, osim prehlade…
A da, za potrebe snimanja ušla sam u večernjoj haljini u more, a puhalo je. Moj kontinentalni organizam nije navikao na to. Nema veze, dobro je izgledalo. Barem se nadam. Snimanje je bilo opušteno, s prekrasnim ljudima oko mene, mojim istinskim prijateljima koji su pomogli iza kamere i s njom, nosili i posudili instrumente i palili playback. Snimali smo na pješčanoj plaži, tako da još i danas imam podsjetnike na snimanje u patikama i torbama. Sve u svemu, bilo mi je super, kako i treba biti ako želiš da nešto ispadne dobro. Ništa nije dobro na silu.

Osvrt na zbivanja na sceni. Osim popom definirane Natali Dizdar i traženja Žanamari Lalić, sad novih pokušaja Ines Huskić, ti si jedna od rijetkih natjecateljica glazbenih reality showova koja je pustila korijenje i to smislene…
Svi smo isti. Svi pokušamo živjeti od pjesme i s pjesmom. Ja samo ono radim što najbolje znam i što me veseli, kao i sve navedene. Sretna sam što imam tu priliku i zahvalim se Bogu svaki dan na tome. Pokušavam biti ponizna, zahvalna i dobra, to je sve. Mislim da je to ključ svega. “Scena” u Hrvata je jako malena i često se tu dogode neka verbalna laktarenja, mislim da to uopće nije potrebno u tako malom krugu. Svi možemo opstati ako to stvarno želimo i ako nam je to suđeno. Sve navedene kolegice super pjevaju i mislim da su odlične u tome što rade.

Album završavaš u zagrebačkim studijima kod Saše Miočića i kod Dooksa. Što se očekuje najesen od istoga?
Očekujem da ću imati super album budući da radim s tako talentiranim i genijalnim ljudima poput Davida i Saše. I njima sam zahvalna na tome što vjeruju u mene i moju glazbu i što žele raditi sa mnom, pa se nadam da će to sve biti super! Očekujem šareni miks pjesama i atmosfera, album koji neće biti dosadan ni nakon petog slušanja.

Osim pjevačkog rada, jedan vid aktivizma je DJ-anje. Na čemu puštaš (kompjutori, CD, LP?) i koji je stil? To zasad u poguravanju live nastupa ispada daleko isplativijim vidom nastupa, iako su u pitaju fuš honorari od par stotina kuna, zar ne?
Da, počela sam to raditi jer sam spojila ugodno s korisnim. Ionako bih subotom navečer doma sebi ili društvu puštala glazbu i družila se. Iskreno, ide mi na živce i što je funk tako malo zastupljen kad ideš van, nemam gdje plesati! Zato puštam funk, soul, old school hip-hop, p-funk, g-funk, r&b i tako to, uglavnom black music. Puštam s laptopa, na mixetici, ponekad se dohvatim i mikrofona, pa onako malo pjevušim ili čak repam, hahaha.

Jedan od bitnih momenata i istaknutih važnih mjesta u tvom radu je jak katolički i religiozni background. Pitanje Boga i vjera u istog su ti dosta bitni. Pa kako se određuješ u vidu svoje glazbe/umjetnosti, te izražavanja i vjerovanja u postojanje sijedog starog lika koji odozgor vuče konce i nadgleda…
Ja sam sljedbenik Isusa Krista. Znam da je moj “talent” od Boga i da On upravlja time. Voljela bih prenijeti ljudima poruku da nikad nisu sami, da se vrijedi boriti za svoje snove ako su namjere iskrene i od srca. Da smo svi isti i da svi pokušavamo biti najbolje moguće verzije sebe. Umjetnost može pokrenuti svijet i svijest. Neki moji idoli poput velikog Georgea Clintona i Donnyja Hathawaya to su pretvorili iz riječi u djelo, albumima poput Free your mind and your ass will follow i pjesmama tipa Someday we’ll all be free. To je glazba koja širi pozitivnu svijest i “digne” dušu i um u nebesa. A svi imaju tu istu poruku: ljubav. Bog je ljubav. To je sve.

Isto si mi bila spomenula nešto kao, parafraziram, da ‘otkad si spoznala Boga, osjećaš da si puno bolja osoba…’ Kakva si bila osoba? Bahata, drska, nadmena, prepotentna? U čemu si se popravila i odakle je to danak tom biću gore?
Uvijek sam vjerovala u Boga i moj život je tekao poprilično lagano i lagodno, ne mislim pritom na neke financijske sfere ili tako nešto. Bila sam uvijek okružena ljudima koji su mi istinski anđeli čuvari i obitelji koja me voli i podupire u svakom pogledu. Zbog toga sam to što jesam. Iako sam odrasla bez oca, sama s majkom i bakom, ni u čemu nisam oskudijevala. Uvijek je bila tu ta religiozna sigurnost od strane obitelji. No, morala sam i sama doći na taj put, tražila sam pa mi je bilo dano. Kao mlad čovjek često si pun sebe i misliš da si vladar svijeta, to je ona klasična adolescentska glupost. Ja uvijek kažem: Adulthood is just a moving target. Treba se dobro usmjeriti. Otkad sam istinski shvatila što nam Isus u svojim pričama u Novom zavjetu želi reći, skužila sam da je to pravi put i jedina istina: ne osuđuj, budi čista i trijezna uma, ne čini zlo, pomozi svima i baš onima koji ti nikad neće vratiti, voli svoj život, sebe i bližnjega svoga. Zar to nije ono što svi na kraju shvatimo?

Vezano za prošlo pitanje. Možeš li se osvrnuti malo na neka od aktualnih pitanja vezanih za većinu i manjine u ovoj zemlji? Gay pride i pitanje istospolnih obitelji? Koje je tvoje stajalište – liberalnije ili konzervativnije u skladu s vjerskim načelima… Konkretno, bi li dopustila da homoseksualci i lezbe imaju obitelj kao i klasične M/Ž zajednice i bi li im dopustila posvajanje i odgajanje djece?
“Imaš svoje uvjerenje? Za sebe ga imaj pred Bogom.” (Rim 14:2) Temelj kršćanstva je neosuđivanje, jer tko smo mi da sudimo? Netko vidi neke boje drugačije od mene, zašto bih ikad pomislila da je moje mišljenje bolje od tuđeg? Nikome od ljudi ne odgovaram za svoje uvjerenje. Puno bi bolje i djelotvornije bilo da ne osuđujemo i ne sudimo bratu svome, nego da mu pomažemo i ne budemo spoticalo na putu njegovom. Ponavljam – svi smo isti. Svi dišemo, jedemo, volimo i stvaramo. Što se tiče tog referenduma – mislim da danas imamo većih problema od toga. To što nas truju genetski modificiranom hranom, cjepivima, tabletama i duševnim otrovima poput agresije i raznim glupostima na TV-u, pada u drugi plan. Eto, ovih dana se u Turskoj događa pravi rat na ulicama, a o tome skoro pa nema informacija u mainstream medijima, ali zato ima svaki dan o referendumima i homoseksualcima. Nije li to tragično? Ne bi li se cijeli taj sustav trebao mijenjati kako bi se ostvarilo jedno zdravo i pozitivno društvo? Koji su izgledi da se išta promijeni nabolje kad se ne uđe u srž takozvanog problema? I još nešto, imam nekoliko prekrasnih gej prijatelja koji bi nekoj djeci bili sigurno bolji roditelji od nekih selskih heroja koji potpišu taj referendum, ali doma pretuku ženu pred djecom. Ljubav je sve. Moramo se opet prisjetiti toga, ljudi.

A s pozicije auslanderice i iskustva Njemačke, kakve su tvoje opaske na način funkcioniranja ove zajednice s germanskim življem? Spomenula si bila za onih privatnih družbi neke znakovite razlike između načina uređenja i mentaliteta ovog prostora i onog gore…
Ima velikih i bitnih razlika, prva koju sam opazila je bilo vremensko kašnjenje u Hrvata. Skoro pa nitko ne dolazi na dogovoreni sastanak na vrijeme, a da ne pričamo o državnim institucijama. Nije da mi to jako smeta, no trebalo mi je neko vrijeme da se priviknem na to i ne shvatim to ozbiljno ili disrepectful. Njemačka je stvarno organizirana i točna. Plus, odrasla sam u društvu koje apsolutno ne prihvaća nacionalizam. Do 2006., kad je ondje bilo Svjetsko prvenstvo u nogometu, u Njemačkoj nisam vidjela nijednu njemačku zastavu da negdje vijori. To me iskreno isto iznenadilo, no ne znam puno o toj tematici niti sam bila prisutna tijekom rata, pa ne bih voljela komentirati te stvari, to svatko za sebe zna. Ja znam da smo svi došli na ovaj svijet goli i bosi i da ćemo se takvi i vratiti zemlji. Nigdje nije savršeno jer je ovo takav svijet, tu smo da učimo, tako i u Njemačkoj i u Hrvatskoj.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr