Palac gore za Fleke Alda Tarodzzija

‘Još jedan hrvatski film’, komentirala je nekolicina filmskih kritičara, glumica i glumaca mlađe generacije nakon što su nazočili svečanoj premijeri debitantskog filma Alda Tardozzija.

Pobrojavavši mu mane, aludirali su najviše na račun scenarija i povremeno režije. Kažu, dijalozi su preplošni i ne osobito uspješno prevedeni s papira u živu riječ da bi se dobilo dojma uvjerljivosti.

Smetala im je i scenaristička vrtnja i tapkanje na mjestu u pokušaju logičnijeg razvoja odnosa među glavnim glumicama i tijeka noći koja je pošla krivo.

Prigovarati pak produkciji u gerilskim uvjetima snimanja u najmanju je ruku neukusnim, ako ne već deplasiranim, jer radilo se film situacije, iz koje se razvija nekoliko efektnih dramskih i akcijskih scena.

U kontekstu posustajanja domaće kinematografije, kada još samo filmovi za klince do deset godina (“Duh u močvari”, “Koko i duhovi”) bivaju kakvim takvim blockbusterima, hrabrim se činilo kročiti ispitivati teren teenagera i njihove sive svakodnevice.

Obzirom da su nedavno umirovljenici dobili svoj pečat u Mirkovićevim Noćnim brodovima, a grubljeg portreta života ovdašnjih srednješkolaca skoro da nije bilo, Tardozzijeva je namjera i ideja hrabra.

Tematizirati sveprisutno nasilje među postratnom generacijom trebalo bi biti dovoljnim trigerom za poveći interes generacije i odlazak u kina. I kao što je svojedobno Matanić iskazao puno razumijevanja za junakinje svojih Finih mrtvih djevojaka tako je i Aldo Tardozzi podijelio film na dvije glavne ženske uloge. Dajući im noć. I tragediju.

Stvari unatoč povremenim slabostima i nelogičnostima nisu toliko loše. Dapače. Iako se u nekim medijima pokušalo servisirati Fleke etiketama hrvatskog Tarantina ili ovdašnje verzije Dragojevićevih Rana, one su prilično autohtona priča provocirana realnošću i epizodama ovdašnje crne kronike.

Ako je potrebno tražiti role model Tadrozzi se oslanjao po uzoru jakih ženskih karaktera viđen i patentiran u odličnom filmu ceste Thelma & Louise Ridleya Scotta.

Slučaj dvije curke koje su upucale taksista prije nekoliko godina poslužio je kao otponac viziji priče o sedamnaestgodišnjoj plahoj Lani (Iskra Jirsak) čija će se noć od prisiljenog seksa s momkom (Živko Aničić) pretvarati u noćnu moru. Sretanjem vršnjakinje Irene (Nika Mišković) pokreće se sistem domina koji će završiti tragično.

Uz gomilu sporednih uloga i simpatičnih epizoda (R. Ugrina, Bukvić, Grgić, Vejnović, Škaričić, Mlikota, Levaj, Mikulić …) junački dio filma pao je na pleća dvije mlade glumice čija je međuigra ujedno i najbolji dio ekranizacije.

Iskra Jirsak igra Lanu na tragu kombinacije Winone Rider iz Tim Burtonovih vizija i Natalie Portman iz prvog dijela karijere, dok je Nika Mišković odrolala svoju mračnu junkie antijunakinju poput Chloe Sevigny iz Larry Clarkovih “Kids” ili hrabrijih uloga Drew Barrymore.

Djevojke se odlično razumiju i nadgrađuju unatoč scenarističkim površnostima i psihološki neopravdanim pokušajima razvijanja njihove prisnosti. Osobito je vidljivo tijekom nekoliko slučajnih i koincidentalnih situacija od racije u WC-u do presudnog utjecaja koji jedna tokom noći vrše na drugu.

Karakterno se mijenjajući Lana i Irena ping pongaju donošenjem odluka za koje bi u nefilmskom realitetu trebalo daleko više vremena. Previše se karikiralo namještanjem radnje nečega što je trebalo zadržati u dokumentarističkim tonovima odgovarajućem turobnom trileru, a ne ih prilagođavati “pravilima tragičnog kraja”.

Tardozzi je morao pristupiti žešće i zariti tvrdu dramu u facu gledateljima. Za to je trebao manje psihologizirati i zaplitati se u međuodnosu djevojaka. Uz zbroj nepotrebnih i deplasiranih scena poput one s obiteljima Lane i Irene, osobito je neuvjerljiva scena upjevavanja “Danas sam luda” u klubu.

No, na spomenute potrošene dolazi odlično “hlađenje” u mrtvačnici ili vizualno efektna zadnja scena kada Lana odlazi pješke preko mosta u zagrebačko jutro i dok kamera prati njene gracilne pokrete s leđa, kolona taksija prolazi suprotnim smjerom lijevim voznim trakom.

Briljantne su humorne minijature poput Irenine replike Lani da se idući puta potrudi biti silovanom ne u Sesvetam a nego negdje bliže centru. Iz takvih se komadića vidi puno duha i dosluha s generacijskim kodom i govorom ulice, pa je šteta što ih nije bilo više.

Radi se o filmu dobrih namjera, odličnih ženskih uloga i povremeno traljave realizacije. Fleke zaslužuju bar jedan palac gore, makar bio i blago deformiranim.
Ocjena: 7/10

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr