ZANIMLJIVA METODA

TEHNIKA KOJU POLICIJA KORISTI KOD ISPITIVANJA: Kad pročitate, shvatit ćete da se zapravo sjećate manje nego što mislite

Ranije ove godine, Ured za posebne istrage Zračnih snaga SAD-a javio je kako je napokon riješen slučaj star 16 godina.

Žena koju je 2000. godine napao njen instruktor leta uspjela je 2015. opisati obiteljski portret kojeg je primjetila u njegovom domu. Instruktor je poricao da je tako što ikad visjelo kod njega, sve dok optužba nije sudu predstavila fotografiju obitelji koja sjedi na trosjedu u dnevnoj sobi, a iza njih je vidljiv navedeni portret.

Kako bi zaključili slučaj, istražitelji su koristili kognitivno intervjuiranje, tehniku koja je dizajnirana kako bi pomogla policiji ispitati svjedoke bez da im zamuti pamćenje, piše Popular Science.

Kontaminacija

Ako nekoga ispitujete na pravi način, možete izvući sjećanja na događaj koji se dogodio i prije više godina. Uz to, ta su sjećanja točna.

Naša se sjećanja lako kontaminiraju vanjskim utjecajima, unutarnjim predrasudama i sklonostima, pa čak i našim vlastim mislima. Nije svaki detalj kojeg se sjećam istinit.

Psiholozi su proveli desetljeća proučavajući zašto se naša sjećanja tako lako remete, te kako najbolje pomoći svjedocima da se točno prisjete što su vidjeli.

U međuvremenu, neuroznanstvenici istražuju kako se naš mozak prisjeća vizualnih informacija, i što to znači za iskaze svjedoka.

Nije moguće intervjuirati svjedoka na način koji bi obećavao savršenu točnost. No postoje načini za minimaliziranje lažnih sjećanja, kao i da sami sebi poboljšamo prisjećanje.

Pravi način ‘vađenja’ sjećanja

Brojni su uzroci zbog kojih sjećanje može biti poremećeno. Zbog toga je Ronald Fisher, psiholog na Međunarosnom sveučilištu Floride u Miamiju, razvio kognitivni intervju.

“Ako se intervju obavi pravilno, opisi svjedoka općenito su dosta precizni”, rekao je.

No jedan od problema koje je Fisher primjetio je da osobe koje vrše intervju imaju naviku dominirati tijekom intervjua sa svjedokom. “Kada na silu postavljate pitanja umjesto da potičete ljude da vam sami ispričaju, onda dobivate pogreške”, rekao je Fisher.

“Odgovori na otvorena pitanja općenito su dosta precizniji od odgovora na zatvorena pitanja, poput ‘Koje su mu bile boje oči?'”

Pitanja koja navode na odgovor rezultirati će krivim informascijamaFoto: Thinkstock

Isto tako bolje je izbjegavati pritisak na svjedoke da ponude detalje za koje nisu sigurni. “Tako ćete možda dobiti manje informacija, ali će zato one biti u prosjeku točnije”, objasnio je Fisher.

Kada svjedoci saznaju neke nove detalje o zločinu, oni ih mogu iskoristiti kako bi bolje razumjeli što se dogodilo, bez obzira je li to razumijevanje činjenično točno ili ne. To se ponekad dogodi kada ispitivač postavlja sugestivna pitanja koja vode svjedoka prema onome što ispitivač vjeruje.

“Ako postavite pitanje tipa ‘Zar nije on nosio zelenu košulju?’, pa očito ću povjerovati kako je nosio zelenu košulju”, objasnio je Fisher.

Svjedoci mogu apsorbirati nove informacije koje kontaminiraju njihovo pamćenje međusobnim pričanjem ili gledanjem na medijima. Ponekad, osoba i sama može korumpirati vlastito sjećanje špekuliranjem kako se događaj mogao odvijati.

Nemoguće odrediti istinitost

Ako osoba govori o nečemu na način na koji misli da je točno prepričavanje, postoji li način za reći koji je dio točan, a koji ne? “Za sada ne”, kaže Elizabeth Loftus, psihologinja na Kalifornijskom sveučilištu Irvine.

“Ne možete pregledati samo usmeni izvještaj te znati kada je nešto pravo sjećanje, a kada proizvod nekog drugog procesa, vanjske informacije, sugestije, utjecanja.”

Kada Loftus sudjeluje na sudskim slučajevima, pokušava razabrati koji bi vanjski faktori mogli utjecati na lažna sjećanja. Iako nema točno određenog načina za određivanje koji dio sjećanja je lažan, postoje neke određene okolnosti pod kojima je prisjećanje najvjerodostojnije.

Svjedok se može preciznije prisjetiti zločina ako posjeduje vanjsku stručnost za neki aspekt onoga što vidi. Tako da, ako ste frizer, možda ćete se bolje moći sjetiti boje kose i frizure počinitelja nego što je to slučaj sa običnim promatračem.

Detalji za koje je osoba najsigurnija obično su i najtočniji. No ne postoje garancije. “Neki ljudi jednostavno zrače samouvjerenošću, tako da to nije savršeni način određivanja.”

Prvo opća slika, a zatim detalji

Da bi razumjeli kako se pogreške uvlače u naša sjećanja, znanstvenici proučavaju načine na koji se mozak prisjeća onoga što smo vidjeli.

Kada god ugledate neki prizor, vaš mozak prvo procesuira detalje poput obrisa i boje, a zatim pridodaje više kategorije, poput što radite u blagavaonici ili u bolničkoj sobi. No dugo su vremena znanstvenici smatrali kako se mozak prisjeća vizualnih informacija na isti način na koji ih prima, prvo detalji.

No nedavno je istraživanje pokazalo kako mozak prvo stvara nekakav opći kontekst, kojeg zatim popunjava detaljima.

Našem je mozgu lakše upravljati kategorijama nego sitnim detaljima, kaže suautor istraživanja Ning Quian, neuroznanstvenik sa Sveučilišta Columbia.

Njegovo otkriće pokazuje da, ako se želite prisjetiti vizualnog fenomena, vaš će mozak prvo odlučiti kakav to objekt tražite (recimo kuhinjski stol) prije nego što se pobrine za sitnije stvari (poput veličine stole ili od kakvog je drveta napravljen).

I kakve to veze ima sa svjedocima? Moguće je da se krivo prisjećamo jer naš mozak prvo kreira osnovnu sliku. Recimo da ugledate čovjeka u odijelu kako bježi s mjesta zločina. Kada od vas zatraže da ga opišete, vaš će mozak prvo ponuditi ‘čovjeka u odijelu’. Pa ćete ga opisati da nosi kravatu, jer biste očekivali vidjeti kravatu, ali čovjek možda uopće nije imao kravatu. Ili možda znate čovjeka koji je trčao niz ulicu, pa se sjetite ‘čovjeka na ulici’, te kažete kako je trčao posred ceste, a ne blizu pločnika.

Najbolje je kada se što ranije prisjetite što se dogodiloFoto: Thinkstock

Poboljšavanje sjećanja

Postoji li išta čime možemo poboljšati naše vlastito sjećanje?

JOJ, NA VRH JEZIKA MI JE… Težak interaktivni test otkriva koliko je zapravo dobro vaše pamćenje

Naknadno prisjećanje događaja pomaže da ga zacementiramo u glavu. Što je prisjećanje svježije, to bolje. Loftus predlaže zapisivanje svega čega se sjećate prije no podijelite taj trenutak s bilo kim drugim, i prije nego što vam bilo tko drugi može dati nove informacije o tome što se dogodilo.

Pomaže i ako sami odglumite zadani događaj, ili ga nacrtate. Čak i najobičnije skice mogu pomoći u čuvanju informacija.

Kasnije si možete osvježiti pamćenje odlaskom na mjesto gdje se događaj odvio.

No ne postoji način da učinimo sjećanja u potpunosti istinitima. Nažalost, naši umovi nisu opremljeni kamerama.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr