Otkrivena šokantna tajna o ribi koju kupujemo u supermarketima

Zaključani u kavezima i prebijani s otrovnim repovima raža, burmanski robovi prisiljeni su loviti ribu koja završava u supermarketima, restoranima i trgovinama za kućne ljubimce diljem Europe i Amerike.

Istraga je otkrila da su ljudi iz Burme prisiljeni loviti ribu u Indoneziji i pri tome se suočavaju s fizičkim zlostavljanjem, uključujući i premlaćivanje s otrovnim repovima raža. Plodovi mora koje oni uhvate, završavaju u glavnim opskrbnim mrežama diljem Sjedinjenih Država i Europe.

Robovi su zaključani u kavezima u selu na indonezijskom otoku Benjina. Tjera ih se batinama da love ribu koja potom završava kao sushi u restoranima ili kao smrznuta riba u supermarketima ili se pak prerađuje u konzerviranu hranu za kućne ljubimce

Associated Press otkriva da su ovi robovi do sela Benjina dovedeni preko Tajlanda, a ribe koje ulove dostavljaju se natrag u Tajland prije nego taj ulov uđe u mreže globalne trgovine.

Ti “prokleti” morski plodovi mogu završiti i u opskrbnim lancima nekih američkih velikih trgovačkih lanaca, kao što su Kroger, Albertsons i Safeway, Wal-Mart ili najveći distributer hrane, Sysco.

Ta riba također može naći svoj put u lancima opskrbe nekih od najpopularnijih marki konzervirane hrane za kućne ljubimce, uključujući Fancy Feast, Meow Mix i Iams.

Tijekom jednogodišnjeg istraživanja, AP je intervjuirao više od 40 današnjih i bivših robova u Benjiu.

Reporteri AP-a su rekonstruirali putovanje jednog velikog broda za prijevoz ribe koju su ulovili ovi robovi te su putem satelita pratili njegovo putovanje u tajlandsku luku.

Kad je brod pristao u luku, novinari su slijedi kamione koji su tijekom četiri noći razvozili morske plodove u desetke tvornica, hladnih postrojenja za skladištenje ribe i na najveću ribarnicu u zemlji.

Neki ribari, riskirajući svoje živote, obratili su se AP-ovim novinarima za pomoć.

“Želim ići kući. Svi to želimo”, zaviknuo je jedan burmanski rob preko ograde svog broda, a njegov vapaj ponovili su i mnogi muškarci koji su stajali pokraj njega.

“Naši roditelji nisu nas čuli već dugo vremena. Siguran sam da oni misle da smo mrtvi.”

Ulov ovih robova miješa se s drugim ribama na brojnim mjestima u Tajlandu, uključujući i postrojenja za preradu ribe. Carinski zapisi SAD-a pokazuju da postoji više ovih tajlandskih tvornica koji isporučuju svoju ribu u SAD.

Oni također šalju svoju ribu i u Europu i Aziju, međutim Associated Press pratio je samo pošiljke u SAD, gdje su podaci o međunarodnoj trgovini javno dostupni.

Glavne korporacije koje su uključene u ovu trgovinu, a koje je AP identificirao, odbile su razgovarati s novinarima o detaljima, međutim dale su izjave za javnost u kojima su oštro osudile svako zlostavljanje na radu. Mnoge korporacije pozvale su se na svoju suradnju s organizacijama za zaštitu ljudskih prava koje kontroliraju koliko su njihovi kooperanati odgovorni.

Glasnogovornik američkog Nacionalnog instituta za ribarstvo Gavin Gibbons, govoreći u ime 300 američkih tvrtki koje se bave ribolovom i distribucijom ribe, a koje zajedno čine 75 posto ribarske industrije, rekao je da su članovi jako zabrinuti zbog AP-ovih nalaza.

“To ne samo da je uznemirujuće, to je obeshrabrujuće, jer naše tvrtke imaju nultu toleranciju za zloupotrebe u radu”, rekao je on. “Ta vrsta stvari cvjeta u sjeni.”

Robovi s kojima su razgovarali AP-ovi novinari opisali su da rade u smenama od 20 do 22 sata dnevno te da ima daju nečistu vodu za piće.

Gotovo svi su izjavili da su udarani, pretučeni ili su izbičevani s toksičnim repovima raža ako su se slučajno požalili na uvjete rada ili se pokušai malo odmoriti. Za to su plaćeni vrlo malo ili ništa.

Bjegunac Hlaing Min rekao je za AP da su mnogi robovi umrli na moru.

“Ako Amerikanci i Europljani jedu ovu ribu, trebali bi nas se sjetiti. Ispod mora nalazi se planina od kostiju”, rekao je on.

“Kosti tih ljudi mogle bi napraviti otok, toliko ih je mnogo”.

U lučici, u malom selu Benjina odakle se ide u ribolov, nalaze se i kavezi s robovima, izvještava AP.

Robovi-ribari koji su tu smješteni nemaju pojma gdje ide riba koju ulove, samo da je riba previše dragocjena da bi je oni jeli. Njihov očaj je strašan.

Na obližnejm ružnom groblju nalazi se više od 60 grobova obraslih u visoku travu. Male drvene oznake uredno označavaju posljednja počivališta ovih nesretnika, premda su mnoga imena krivotvorena. Samo njihovi prijatelji znaju gdje su skončali.

Bivši rob Hla Phyo kaže da je u prošlosti to bilo tako da su nadzornici na brodovima jednostavno bacali tijela u more za hranu morskim psima.

No, nakon što su vlasti od tih ribarskih tvrtki počele tražiti da svaki čovjek koji se ukrca na brod treba biti i na listi prilikom povratka, kapetani su jednostavno počeli leševe robova koji bi umrli na brodu stavljati u ledenice uz ribu dokle ne stignu natrag do sela Benjina.

“Počeo sam osjećati da bih mogao zauvijek ostati u Indoneziji”, rekao je Phyo, brišući suze. “Jedino što nas ovdje čeka je smrt.”

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr