Umjesto siromaštva, gade nam se siromašni

Iako je promjena ‘kaste’ gotovo nemoguća, ono što se zaista ‘preselilo iz viših sfera’, od bogatih nadolje, jest da mnogi ljudi, koji ni sami nemaju puno, preziru one koji su u rangu nižem od njihovog. Sirotinja im se gadi. Sama je odgovorna za svoj neuspjeh.

U potresnom tekstu ‘Umjesto da nam se gadi siromaštvo, nama se gade siromašni ljudi’, kolumnistica Guardiana Suzanne Moore upozorava na gnjusan rastući trend u doba ekonomske krize – pogled na siromašnije od nas kao na nižu kastu nemoralnih ljudi.

“Tamo je kad god krenem u trgovinu. Svaki puta kad pomislim da je nemoguće da postane sličnija kosturu, njoj to nekako uspije. Njene divlje oči bulje u različitim smjerovima, iako mislim da je nekoć morala imati lijepo lice. Ponekad mi se, doduše, unosi u lice i traži od mene da joj nešto kupim, jer su njoj zabranili da ulazi unutra. Srećku. Osjeća se kao da bi joj se moglo posrećiti. ‘A da vam kupim malo hrane?’, sugeriram joj besmisleno, iako hrana nije ono za čim ona žudi. Hrana nije crack. Ni sreća”, piše ona.

‘Siromaštvo nije stvarno

“Ovisnik je autor vlastite nesreće. Svoje si je siromaštvo skrivila sama. Svi ti beznadni ljudi: odakle uopće dolaze? Njih je, naravno, moguće nikada ni ne vidjeti kako treba, jer je njihova nesreća tako uznemirujuća. Kome to treba? Siromaštvo, kako nas se često uvjerava, nije ‘stvarno’, jer ljudi posjeduju televizore. Ovo postupno propadanje empatije je trijumf ekonomske klime u kojoj su svi, bili ovisnici ili ne, odgovorni za vlastiti neuspjeh. Siromašni ljudi jednostavno nisu poput nas s tom razlikom da nemaju novca: oni su druga vrsta. Njihovo siromaštvo je osobni neuspjeh. Oni su se pustili. Ovo čak ne vrijedi samo za ljude, već i za čitave države. Pogledajte Grke! Što su oni mislili s tim svojim penzijama i minimalnim plaćama? Da su poput nas? Bogata elita im sad govori da je vrijeme da ustanu iz plamena, poput Feniksa. Možda mogu uzgojiti novac na drveću?”, navodi u komentaru.

U međuvremenu, nastavlja, ni u Sjedinjenim Američkim Državama nije puno bolje: ljudi žive u šatorima i u kanalizacijama, dok tvornice i napuštene stambene zgrade obrastaju korovom i prizor je postapokaliptičan.

Čirevi i truli zubi

“Ovi ružni ljudi, s čirevima, hernijama i trulim zubima su druga strana Američkog sna”, piše. S druge strane, republikanski pretendenti za kandidata za predsjednika SAD-a naklapaju o poreznim olakšicama za onaj jedan posto elite koji posjeduju petinu američkog bogatstva.

Autorica ističe paradoks u poimanju svijeta koji dovodi do toga da netko “navija za bogate dok 47 milijuna građana SAD-a živi u uvjetima koji nalikuju onima u zemljama Trećeg svijeta”. No, navodi i kako se i Britanci dobro nose s tom kontradikcijom. Prisjetila se kako je slušala radio emisiju u kojoj je bivši odlični student govorio kako ne može pronaći posao već tri godine.

Lijen si, potrudi se malo

“Reakcije slušatelja su bile da je lijen i da bi se trebao više truditi. Pala mi je na pamet ona ‘pokušaj bolje propasti’ Samuela Becketta. Shvaćanje što tri godine nezaposlenosti može učiniti mladom čovjeku neće proizvesti posao, kao što ni srećka neće promijeniti život ovisnika o cracku, ali osuda, strah i prezir prema onima na dnu su duboko uznemirujući”.

Prije tri godine, prisjeća se, bila je na Konvenciji o modernim slobodama u društvu, britanskog liberalnog demokrata Vincea Cablea, političara i ekonomista, koji je trenutno poslovni tajnik koalicijskog kabineta britanskog premijera Davida Camerona. On je tada govorio o svojim predviđanjima recesije.

Uspon fašizma

“Rekao je da će financijska kriza značiti gaženje ljudskih sloboda. No, u svijest mi se utisnula jedna rečenica koju je promrmljao, a ticala se stvaranja preduvjeta za uspon fašizma. Je li to bilo utjerivanje straha? Emocionalna pretpostavka za to je apsolutno ovaj stav prema slabima i siromašnima, da ih treba kazniti”, piše Moore.

Gađenje prema siromašnima, smatra, ne odnosi se tek na djecu, budući da su ona nevina pa se zbog njih osjećamo kao da im trebamo pomoći i postajemo sentimentalni. Možda ne dovoljno, budući da izvješće organizacije “Save the Children” (Spasimo djecu) govori o tome da je svako četvrto dijete u zemljama u razvoju pothranjeno. No, kako ipak pothranjenost nije isto što i umiranje od gladi, nastavlja, postavlja se pitanje: “Možda je to teško za probaviti, ali, nije li sve to zapravo krivica država u kojima žive?”

Postoji li trenutak kad ne možemo više izbjegavati sirotinju, ni našu, niti onu svjetsku, pita se nadalje.

Ljevica je zaposlena

“Štoviše, dokad možemo izbjegavati koncept koji plaši ljevicu, jednako kao i desnicu: preraspodjelu bogatstva, resursa, rada, radnih sati. Gdje je tu ljevica? Prezaposlena je traženjem puta da se ovo zaobiđe, i to već jako dugo. Ideja da bi siromašni trebali pomoći sami sebi je, u općem zastoju socijalne mobilnosti, nelogična; zasnovana je na vjeri koju ne potkrepljuje dovoljno dokaza. No ta se ideja zaista ‘preselila iz viših sfera’, od bogatih nadolje, pa mnogi ljudi, koji ni sami nemaju puno, preziru one koji su u rangu nižem od njihovog”, piše.

Odgovor na siromaštvo, podcrtava ona tu tezu, dakle, leži u tim Grcima, hendikepiranima, u nezaposlenoj mladeži.

Bolji smo od njih

“Dat ćemo im financijsku pomoć, možda i milostinju i lekcije kako da postanu poduzetniji. Ekonomija empatije se urušila, a ovo je državni udar koji je podmukao i individualiziran. Ne momžemo više “biti okrutni da bismo pomogli”. Moramo, jednostavno, biti okrutni. Argument da ima dovoljno dobara za sve sada je jednostavno bajka, poput zgoditka na lutriji. Siromaštvo nije znak kolektivnog neuspjeha, nego individualnog nemorala”, poučava, da bi zaključila:

“Puč koje je u svijesti ljudi izvelo neoliberalno razmišljanje je jednostavno ovo: umjesto da nam se gadi siromaštvo, nama se konkretno gade siromašni ljudi. A gađenje je industrija u porastu. I pred tu sirotinju stavljamo taj moralni bankrot, dok sebi govorimo da smo bolji od toga”.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr