PRAVDA NAKON 22 GODINE

UGLEDNA AMERIČKA NOVINARKA: Kako je izgledao moj jezivi susret s Ratkom Mladićem i što je krivo s presudom ‘Mesaru iz Bosne’

Ugledna vanjskopolitička novinarka Janine di Giovanni za New York Times je napisala tekst o Ratku Mladiću kojeg je upoznala tijekom izvještavanja iz Sarajeva ratne 1993. godine. Bivšeg zapovjednika vojske bosanskih Srba Haški je sud jučer osudio na doživotnu zatvorsku kaznu za genocid u Srebrenici i zločine protiv čovječnosti u BiH.

‘Susrela sam se s Ratkom Mladićem samo jednom. On je bio zapovjednik rata koji je uništavao Bosnu. Nadgledao je zauzimanje glavnog grada Sarajeva, gdje sam tada živjela i odakle sam izvještavala. Dane sam provodila u mrtvačnici brojeći poginule i sjedeći u bolnici s djecom koju su šrapneli oslijepili.

PRAVDA NAPOKON DOSTIGLA KRVNIKA: Ratko Mladić proglašen krivim za genocid u Srebrenici, dobio doživotnu kaznu zatvora!

‘Rekao mi je da će me pregaziti ako mu se približim’

Jednog hladnog dana 1993. za vrijeme raketiranja Sarajeva, odvezla sam se na planinu Igman, stratešku planinu na jugoistoku, kroz linije fronte bosanskih Srba. U borovoj šumi na blatnoj cesti, vidjela sam generala Mladića kako sjedi u svom džipu. Oprezno sam prišla prozoru da ga pitam o humanitarnim operacijama u Sarajevu. Hrana neko vrijeme nije dostavljena, a ljudi su izgladnjeli, rekla sam mu i pitala ga hoće li dopustiti da kamioni s hranom uđu u grad.

Mesar iz Bosne hladno je pogledao u mene i nešto promrmljao svom pomoćniku, koji mi je onda rekao da mi general poručuje da će me pregaziti ako se još više približim njegovu automobilu. Zatim je dodao na engleskom: ‘Zaista će to i učiniti’.

Jučer je u Haagu Mladić proglašen krivim za genocid i ratne zločine. Rat u bivšoj Jugoslaviji koji je trajao od 1992. do 1995. bio je gorak sukob u kojem je poginulo 100.000 ljudi, a 2,2 milijuna ih je raseljeno. Više od 50.000 žena je silovano, nebrojeni životi su uništeni.

Svakog dana tijekom toga rata pomislila sam da sam već čula o najgorim vrstama kršenja ljudskih prava, a zatim bi iskrsnulo nešto još gore. Nakon izvještavanja o ratu, idućih 20 godina sam provela prateći sve o Mladiću, od njegova skrivanja u Srbiji, preko osobne tragedije, smrti njegove kćeri koja se najvjerojatnije ubila upravo zbog njegovih zločina, sve do njegovih dana u Haagu i, naposljetku, presude. Ponekad ratovi završe, no pravda nikad ne bude dovršena. Prije 22 godine je taj rat u Bosni završio Daytonskim mirovnim sporazumom uz posredovanje američkog diplomata Richarda Holbrookea. To je zaustavilo neposredna ubijanja, no nije osiguralo privođenje zločinaca pravdi.

Krvnici su godinama bili na slobodi

Godinama su najodgovorniji za zločine u ovom ratu, general Mladić, vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić i predsjednik Srbije Slobodan Milošević bili na slobodi, dok su njihove žrtve bile mrtve ili su se morale nositi s činjenicom da su ti krvnici nekažnjeni. Malo je vjere polagano u učinkovitost pravosuđa na mjestima izvan Haaga: u Sarajevu, Zvorniku ili Mostaru, gdje su se događale užasne stvari.

Tribunal za ratne zločine uspostavljen 1993. optužio je više od 160 ljudi. No to je malen broj u usporedbi s brojem silovanih žena, stanovnika koji su prošli etničko čišćenje, poniženjem i agonijom svih čiji su životi stali u vrijeme rata. Kao što sam vidjela iz prve ruke, ljudi koji su činili ta grozna djela, koji su ubijali ženu i djecu, koji su kopali masovne grobnice u Srebrenici, koji su sudjelovali u masovnim silovanjima u Foči i drugim gradovima u Bosni, hodali su slobodno. Ti su ljudi, prema mome mišljenju, oni koji su istinski zli.

Mnogo godina nakon rata, u Srebrenici sam upoznala jednu ženu koja je kao tinejdžerica bila zarobljena u gimnaziji u Foči, gdje je desetke puta silovana. Za nju je pravda bila tek iluzija kojoj se mogla nasmijati. Rekla mi je da je svakog dana u svom selu gledala svog silovatelja kako slobodno šeće. Znala je da on nikad neće u Haag ili pred lice pravde jer je tamo vrlo malo ljudi osuđeno zbog silovanja.

To je bila ona, žrtva koja je sklanjala pogled od srama kad bi prolazila kraj njega na ulici, i on, silovatelj koji je pobjedonosno hodao. A takvo što nije rijetkost. Intervjuirala sam majke i kćeri koje su bile silovane jedne uz druge, a koje još uvijek u svojim gradovima viđaju svoje silovatelje, koji su se nakon rata vratili.

Doživotna kazna za Mladića ne znači mnogo obiteljima ubijenih

Mladić će u zatvor doživotno. No njemu je 75 godina. Što to znači? Premalo i prekasno? Što je s onim obiteljima koje još uvijek traže posmrtne ostatke svojih najmilijih?

Nakon genocida u Srebrenici, Mladićevi su ljudi natrpali žrtve u masovne grobnice, no oprezno su ih razdijelili i ponekad su posmrtne ostatke premjestili kilometrima dalje od mjesta na kojima su žrtve ubijene, računajući da će u nadolazećim godinama istražitelji pokušati iskopati tijela.

Što je s djecom koja su rođena nakon tih silovanja, koja su začeta u mržnji? Što s uništavanjem brojnih knjiga u Nacionalnoj knjižnici u Sarajevu, koja je bombardirana samo zato što je bila simbol multikulturalizma? Koliko je generacija potrebno da se ta mržnja izbriše?

Kakva se poruka šalje žrtvama trenutačnih sukoba? Za one koji žive u Siriji, u Zimbabveu ili Jemenu? Hoće li Mladićeva presuda, 22 godine nakon, uliti nadu da je pravda dostižna? Mislim da nije tako.

Nakon što je završio rat u Bosni, preselila sam se u Afriku i izvještavala iz Ruande i drugih ratnih zona u kojima su također počinitelji groznih zločina hodali slobodno, nakon što su okončali mnoge živote i rastrgali društva. Vidjela sam šestomjesečnu bebu čija je ruka bila odrezana ispod lakta. To su učinili pobunjenički vojnici u Sierra Leoneu i djeca vojnici u Liberiji.

Ljudi ne mogu 22 godine čekati pravdu

Ali Bosnu i njene žrtve nikad nisam zaboravila. Vozila sam cijelu noć iz Beograda u Sarajevo, te noći 2001. kad je Slobodan Milošević prevezen u Haag. Mislila sam da će moji prijatelji u Sarajevu biti zadovoljni zbog toga, no otkrila sam da njima nikakva zatvorska kazna za Miloševića nikad ne može nadomjestiti njihove najdraže koji su ubijeni.

Prije šest godina me posao odveo u Siriju. U Homsu, Alepu i drugim gradovima sam vidjela slične stvari kakve su se davno dogodile i u Bosni. Sinulo mi je, kad sam skupljala dokaze o žrtvama silovanja i seljanima koji su bili predmet etničkog čišćenja, da su te lekcije naučene upravo iz rata na Balkanu, no niti jedna o oporavku nije naučena.

Pravda ponekad dolazi sporo. No 22 godine je jako presporo. Ljudi ne mogu toliko čekati. Suđenje u Nürnbergu, na kojem je 12 nacista osuđeno na smrt, dogodilo se nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata. Suđenja bi trebala početi dok su zločini i dokazi još uvijek svježi.

Poruka koju bismo trebali poslati onima koji nastavljaju zločine je ta da neće proći nekažnjeno i neće pobjeći pravdi. Mehanizmi koji omogućavaju međunarodnu pravdu trebaju biti oštriji. Tada bi možda svi Roberti Mugabei, Bashari al-Assadi, Josephi Konyji znali da se neće izvući za sve što su učinili. Znali bi da ćemo ih pronaći i kazniti i da se nikad neće moći sakriti ili pobjeći’, napisala je novinarka za New York Times.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr