NOVI ŽIVOT

POTRESNA ISPOVIJEST 16-GODIŠNJEG IZBJEGLICE: ‘Nisam više dijete, ali nisam ni odrastao. Mojim brigama još nije kraj…’

16-godišnji Omran je u Ujedinjeno Kraljevstvo iz Afganistana stigao u travnju. The Guardian prenosi dio njegovog svjedočanstva u kojem govori o svom putu, iskustvima kao izbjeglica u kampu u Calaisu i novom životu u Londonu.

‘Imao sam 15 godina kad sam napustio Afganistan. Još se osjećam kao dijete, ali pokušavam se ponašati kao odrasla osoba. Situacija je u Afganistanu bila vrlo teška za mene i moju obitelj. Napustio sam dom zbog građanskog rada i obiteljske svađe. Trebalo mi je dva mjeseca da dođem do Francuske, u automobilima i kamionima. 15 sam sati hodao kroz planine kako bih prešao granicu Irana i ušao u Tursku.

16. mi je rođendan prošao a da to nisam ni shvatio. Živio sam u šatoru u izbjegličkom kampu u Calaisu. Imao sam mobitel, ali signal je bio jako loš. Tog me dana obitelj nije nazvala. Nisam baš slavio rođendane ni kod kuće u Afganistanu. Imam još šestero braće i sestara i imali smo puno problema pa nismo razmišljali o rođendanima.

DRAMATIČNI PRIZORI IZ CALAISA: Gorio izbjeglički kamp, interveniralo 1.200 policajaca, migranti ne žele otići

Policija me u Francuskoj tukla

Sedam sam mjeseci proveo u Calaisu. Prva dva mjeseca sam jako htio doći u Veliku Britaniju. Puno sam se puta ukrcao na kamion, ali svaki put bi nas policija vratila. Palicama su me tukli po nogama. Jednom sam iskočio iz kamiona i slomio ruku. Bilo je jako bolno ali nisam išao u bolnicu. Pomogao mi je jedan liječnik iz kampa.

DRAMATIČNA SITUACIJA U ‘DŽUNGLI’: Zbog operacije ‘čišćenja’ 50-ak djece ostalo bez roditeljske pratnje

Zatim sam upoznao odvjetnike koji su mi rekli da postoji legalan način da se pridružim svojoj sestri u Ujedinjenom Kraljevstvu. Tada sam se prestao ukrcavati na kamione i čekao sam odluku.

FRANCE-EUROPE-MIGRANTS-BRITAIN-CALAIS-DEMOLITION

U kampu je postojala škola, ali nisam se mogao na to fokusirati. Bio sam jako deprimiran i gladan. Na početku smo dobivali samo jedan obrok dnevno, a kasnije dva, ali morali smo se jako žuriti ako smo htjeli stići na doručak. Po noći obično nisam spavao.

GROZNE SCENE KOJE PODSJEĆAJU NA ‘GOSPODARA MUHA’: Napuštena djeca u bivšoj ‘Džungli’ gladna, žedna i očajna

U kampu nije bilo zakona ni policije. Bilo je baš kao u Afganistanu: jako nasilno i zastrašujuće. Kad sam došao u London, trebali su mi tjedni da se naviknem na spavanje u normalnom, udobnom krevetu.

FRANCE-EUROPE-MIGRANTS-BRITAIN-CALAIS-DEMOLITION

FRANCE-EUROPE-BRITAIN-MIGRANTS

U Londonu me dočekala sestra i njezin muž. Tamo je bilo toliko ljudi različitih nacionalnosti.

ZAVRŠENO ČIŠĆENJE ‘DŽUNGLE’: Migranti premješteni, a požari i dalje bukte

‘U Londonu učim engleski, ovdje su svi ljubazni’

Sada učim engleski. Jezik mi ide sve bolje, ali ponekad mi je teško razumjeti Britance. Škole su puno bolje nego one u Afganistanu. U većini škola u kojima sam bio tamo, predavanja nisu bila dobra zbog korumpirane vlade. Imam osjećaj da sam tamo samo gubio vrijeme. Ovdje su nastavnici ljubazni, a ima ljudi iz svih krajeva svijeta.

Ne izlazim puno. Poslije fakulteta idem u knjižnicu kako bih učio, a zatim odem u teretanu. U Afganistanu sam vježbao trčanje , ali nakon godinu dana na putu, više nisam imao takvu kondiciju.

SERBIA-EU-MIGRANTS

Kad sam u Afganistanu imao slobodne dane, igrao sam nogomet i družio se s prijateljima, no obitelj me nije puštala daleko zbog brojnih napada Talibana. Ovdje se osjećam sigurno. Ponekad, kad ugledam britanske policajce, sjetim se onih u Francuskoj i Afganistanu i odmah mi se vrati strah, iako znam da je ovdje sve drugačije.

Muž moje sestre ima vlastitu firmu. Živimo u kući u kojoj imam svoju sobu. Sviđa mi se. Prije dva tjedna je moja sestra rodila dječaka. Nedostaje mi moja zemlja i stari prijatelji. Ponekad se osjećam usamljeno jer mi otac i majka nisu tu.

‘Želim biti političar kako bih učinio nešto za mir u mojoj zemlji’

Volio bih biti političar, računovođa ili web dizajner. Nekoliko tjedana nakon mog dolaska, pozvali su me da govorim o svojim iskustvima u Parlamentu. Nije bilo prevoditelja pa sam morao govoriti na engleskom. Isprva mi je bilo teško, ali pričao sam polako. Kasnije sam u kazalištu govorio pred 500 ljudi. Tada sam pomislio da bih volio biti političar i služiti zemlji u kojoj živim. Htio bih se nekad vratiti u Afganistan. Kad bih bio političar, fokusirao bih se na zaustavljanje sukoba u Siriji i Afganistanu. Ujedinjeno Kraljevstvo je svjetska sila, oni mogu nešto učiniti. Kad bi tamo bio mir, ljudi ne bi morali dolaziti ovamo.

Žao mi je dječaka koje sam upoznao u kampu u Calaisu. Većina njih su još u Francuskoj, u lošoj situaciji. Jedan od njih je tamo došao istog dana kad i ja. Nakon sedam mjeseci mu je kosa posijedila, sve zbog stresa.

‘Ne znam hoće li mi dozvoliti da ostanem ovdje’

Nisam dijete, ali nisam ni odrastao. Moja sestra ima 26 godina i tretira me kao malog brata: čisti i sprema za mnom, pokušava raditi ono što bi radili naši roditelji. U Afganistanu ljudi ne doživljavaju tinejdžere na isti način kao ovdje. Ovdje se 15-godišnjaci tretiraju kao da su još uvijek djeca. Kad sam stigao, sestra i njezin muž su mi rekli da se ovdje moram lijepo ponašati, učiti i biti pristojan. Ako mi netko ponudi alkohol, ne trebam pristati. Ne bih trebao imati djevojku, a ako mi se neka svidi, trebam se oženiti.

Ovdje mi se pružaju brojne mogućnosti, ali mojim brigama nije kraj. Ne znam koliko ću dugo moći ostati ovdje. Dali su mi osobnu kartu a sada čekam vizu koja kasni. Možda će mi dopustiti da ostanem ovdje zauvijek, ali možda će me deportirati. Depresivan sam kada o tome razmišljam’, napisao je u svom dnevniku 16-godišnji Omran iz Afganistana.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr