'IZVJEŠĆE O HRVATSKOM ALAMU'

POSLJEDNJI STRANI NOVINAR U RATNOM VUKOVARU: ‘Gledao sam mrtva tijela i mislio da ću ondje umrijeti … a onda je kolega snimio 40 sekundi za vječnost’

Španjolac Gervasio Sánchez bio je jedan od stranih novinara koji su izvještavali iz grada heroja – Vukovara. 26 godina nakon pada Vukovara prisjetio se kako su izgledali trenuci koje je proveo u Hrvatskoj, kako je izgledala bolnica u kojoj je gledao ljude koji će kasnije biti pogubljeni, zvukove topovskih udara i mirise stradanja.

U rujnu 1991. godine na naslovnici španjolskih dnevnih novina Heraldo de Aragon osvanio je tekst kojeg je, danas 58-godišnji Gervasio Sánchez jedva uspio izdiktirati preko telefona iz opkoljenog Vukovara kojeg je usporedio s utvrdom Almo u Teksasu iz 1836. godine.

UŽIVO IZ GRADA HEROJA: Sudionici Kolone sjećanja okupljaju se ispred vukovarske bolnice

Početak sukoba gledao je na televiziji, a onda je odlučio da i sam mora biti tamo. Znao je za Hrvatsku i Slovenu jer ih je posjetio prije, kao student na proputovanju Europom.

‘U početku je bilo teško razumjeti što se događa. U Latinskoj Americi sukob je bio jasan, tijekom Hladnog rata bio je to sukob između gerile i vojnika. No, ovdje nisam odmah mogao vidjeti razliku, bilo je teško razumjeti zašto se ubijaju, pitao sam se je li to sukob katolika i pravoslavaca… U Slavoniji su bile lijepe kuće, ljudi su živjeli dobro. Postavljao sam brojna pitanja. No shvatio sam kasnije da je Jugoslavija bila umjetno stvorena država pod vodstvom diktatora Tita i da je svaki narod htio imati svoju državu. Razumio sam da Hrvati žele biti Hrvati, Srbi žele biti Srbi… Cijena je, međutim, bila visoka’, ispričao je Sánchez Jutarnjem listu prisjećajući se dolaska u Hrvatsku.

Prvih dana boravka u Hrvatskoj pokušao se probiti do Dalmacije, do Dubrovnika, no ceste cu bile zatvorene.

‘Vidjeli smo uz obalu prazna mjesta ‘duhova’, a sjećam se i kako su u Vodicama bile privezane jahte talijanskih i njemačkih turista. Bio sam u Splitu, Šibeniku, Zadru, Petrinji, Karlovcu… Hoteli su bili puni prognanika. Bilo je lako raditi s hrvatske strane i pratiti rat s Hrvatima na prvoj crti. Oni su bili žrtva, slabija strana, pa su nas htjeli ondje. To se zatim promijenilo 1995. Srbi nas, pak, nisu puštali na svoja područja i bili su ljuti što idemo s Hrvatima’, rekao je.

Potom je s ekipom španjolske javne televizije TVE i novinarima magazina Tribuna krenuo u istočnu Slavoniju. Cilj je bio Vukovar.

‘Krenuli smo rano ujutro te tog mirnog dana došli do točke gdje se nalazio novinarski centar. Ondje smo mogli dobiti sve informacije o položajima hrvatske vojske. Od tog mjesta na putu nam se pridružio strah. On je bio naš novi suputnik koji nas ni sekunde neće napuštati’, rekao je.

POSLJEDNJI ZAPOVJEDNIK OBRANE VUKOVARA ZA NET.HR: ‘Ovo što se događa nije ni blizu idealima za koje smo se borili…’

Put kroz kukuruzište

Put prema Vukovaru, prisjeća se, bio je moguć samo kroz kukuruzište s obzirom na to da je Jugoslavenska vojska postavila mine te redovito bombardirala put.

‘Bilo je potrebno dobro poznavati stazu kako ne bismo odletjeli u zrak. Nekoliko sati ranije je vozilo drugih novinara bilo propucano. Kombi TVE-a počeo je ubrzavati, a mi smo u autu iza napravili razmak kako nas ne bi uhvatio oblak prašine. Eksplozije su sve jače odjekivale. Vukovar je bio usred napada. Približili smo se frontu. Hrvati su htjeli da snimimo njihov uspjeh. Zaustavili su nadiruću kolonu oklopnih vozila, uništavajući ih raketama ispaljenima iz blizine. Vidjeli smo mrtva tijela. Kasnije smo prošetali gradom, razgovarali s osobama na koje smo naišli pa se približili bolnici. Gledali smo kako iz kombija iznose desetke mrtvih tijela. Uglavnom su to bile žene, tada posljednje žrtve u tom ‘hrvatskom Alamu”, prisjeća se Gervasio Sánchez.

‘Ova je profesija puna onih koji se hvale, puna je novinara opsjednutih pričanjem o sebi umjesto da dobro rade svoj posao. Među nama je, pak, bila osoba koja nikada nije izražavala osjećaje – José Luis Márquez. Njegov fantastični način rada bio je dostojan svakog divljenja. I dok mi ostali, zbog napetosti i straha, nismo bili usredotočeni, on je podizao kameru, u fokus stavljao određeno mjesto te pravio jedinstvene snimke. Vozač jednog vozila bio je pogođen u glavu iz snajpera. Njegovo tijelo preko volana… činilo se da spava. Izlazeći metak napravio je veliku štetu. Márquez je fokusirao svoju kameru otvarajući plan poput pravog maestra, šireći ga zatim na obližnje ostatke kuća. Ondje je ugledao desetak mrtvih tijela. I onda se smrznuo. Bilo je to 40 sekundi za televizijsku vječnost. Preuzimali smo veliki rizik da bismo izvještavali. Mislio sam da ću umrijeti ondje’, kazao je za Jutarnji list Gervasio Sánchez.

RIJEČI SINIŠE GLAVAŠEVIĆA ODZVANJAJU I DANAS: Vlasti napisao ‘Optužnicu’, a sugrađanima poručio: ‘Grad – to ste vi’

‘Hrvatski Alamo’

Nazvao je potom telefonom, kojim se koristio Hrvatski radio, redakciju španjolskih novina te krenuo diktirati rečenice. Bio je to tekst koji se urezao u pamćenje čitavom svijetu – ‘Hrvatski Alamo’. Prisjetio se kako je izgledao daljnji tijek događaja.

‘Spavali smo u podzemnoj kupaonici hotela Dunav, u WC-ima. Smrdjelo je po mokraći. Hrvatski vojnici, koji su tada obožavali strane novinare, donijeli su nam nekoliko boca whiskeyja i jednu rakije. Nikada mi se nije sviđao alkohol u takvim situacijama. Zbog njega izgubiš svijest o opasnosti te gubiš reflekse. No moji kolege su “ispali iz cipela”. Pili su. Bilo je, naime, nemoguće zaspati jer su Srbi s druge strane Dunava granatirali grad. Bilo je to divljačko bombardiranje. Bili su odlučili sravniti grad sa zemljom. Projektili su padali svagdje. Zidovi su podrhtavali. Ponovno sam mislio da ću umrijeti. Rekao sam sam sebi da se, ako se izvučem živ, nikada neću vratiti na područje bivše Jugoslavije’, rekao je.

Iz Vukovara je izašao u ponedjeljak 23. rujna kada je krenuo prema Osijeku. Bio je među posljednjim novinarima koji su ostali u Vukovaru. Nekoliko dana po dolasku u Osijek skupina francuskih novinara zamolila ga je da ode s njima u Vukovar. Nakon neprospavane noći i dugotrajnog razmišljanja odbio je njihov poziv i kazao im da je preopasno ulaziti u grad. Bila je to posljednja skupina novinara koja je ušla u Vukovar.

‘To što sam vidio u Vukovaru nisam vidio niti u jednom ranijem sukobu. Bilo je tako lako umrijeti. Bilo je novinara koji nisu htjeli tamo ići. I to treba poštovati, ne smije im se ništa zamjeriti. Mi koji smo bili ondje mislim da smo odradili dobar posao. Ratno izvještavanje iz Hrvatske, a kasnije i BiH, bilo je dobro pokriveno, bilo je ondje njemačkih, britanskih, američkih novinara… Nastojali smo svijetu pokazati što se događa’, kazao je.

ISPOVIJEST ŽENE S PRVE CRTE OBRANE: ‘Srbi su nam pripremili zasjedu. Dobila sam 11 metaka’

U trenutku pada Vukovara nalazio se u Kolumbiji.

‘Čim sam čuo vijest, odmah sam pomislio na osobe koje sam bio vidio u bolnici. Na njihova upala lica, izmučena eksplozijama i strahom. Ondje sam vidio jako bolesne i ranjene osobe i moguće je da su ubijeni ljudi s kojima sam bio razgovarao i koje sam fotografirao. Te su osobe morale ležati još tjednima ondje u trenutku kada je grad pao u ruke Srba. Kada sam čuo vijest, pomislio sam da su te osobe ubijene. Uhvatila me neizmjerna tuga’, kazao je za Jutarnji list.

Prije nego je stigao u Vukovar Gervasio Sánchez je pratio zbivanja diljem Latinske Amerike, a kasnije je kao fotoreporter bio u opkoljenom Sarajevu, na Kosovu te u afričkim i azijskim zemljama obilježenim ratovima i sukobima. Dobitnik je nagrade za novinara godine, kao i brojnih nacionalnih i međunarodnih nagrada za fotografije. Trenutno je na putu za Kolumbiju gdje je nedavno završio višedesetljetni sukob između pokreta FARC i Vlade.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr