Ljudi su doslovno umirali od gladi, a onda se pojavio covjek koji je napravio cudo

Svaki ce Bolivijac reci da je Simon Bolivar najbitnija osoba u povijesti zemlje. On je otac domovine koji je izborio neovisnost, bez njega ova drzava nikad ne bi ni postojala. No da se nakon njega nije pojavio Simon Iturri Patiño, sav trud Bolivara bio bi uzaludan.

Biografija Simona Iturrija Patiña zapravo je prava ripleyevska. Vjerovali ili ne, ovaj siromasni cholo nije mogao ni sanjati da ce preko noci postati jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, te da ce potom svojom odlukom odrzati Boliviju na zivotu. On nije imao revolucionarnu ideju pomocu koje ce izgraditi carstvo, on nije lastio jabuke od pola dolara i prodavao ih za dolar, on je samo imao puno, puno srece. No, tu je srecu nesebicno odlucio podijeliti.

Prica ide ovako. Simon Iturri Patiño rodio se 1. lipnja 1862. godine u malom gradicu Santivanezu nedaleko od Cochabambe. Bio je nepriznato dijete bijelca Eugenija Iturrija, lokalnog zemljoposjednika i siromasne quechuanke imena MariaPatiño. Zivio je s majkom, a njegovo djetinjstvo obiljezilo je siromastvo u kojem je od najranije dobi radio ulicne poslove kako bi prezivio. U 20-tima je sivao kozu u tvornici obuce, a potom preselio u Oruro gdje je radio u rudniku. Njegove izrazene organizacijske sposobnosti i ambicioznost kroz godine su ga doveli do pozicije poslovode. Pod njegovim je vodstvom posao isao sve bolje. No, 1894. godine vlasnik rudnika zbog losih je poslovnih odluka bankrotirao. Posao je propao, a kako je Patinu dugovao cak 250 dolara place, sto je u ono vrijeme bila pozamasna svota, u zamjenu za spomenuti iznos ponudio mu je komad zemljista na sjevernoj strani planine nedaleko od Orura. Po svemu, bio je to bezvrijedan komad zemljista koji se cak nije mogao ni obradivati.

Dobio komad zemlje umjesto place i onda se dogodilo cudo

Na rubu jada Patinu nije preostalo nista drugo nego prihvatiti ponudeno. Ali bio je to kljucan potez, ne samo za njegovu buducnost, vec i za opstanak cijele zemlje.

Iako su mu se svi smijali Patiño je poceo obradivati svoje novo imanje, i onda se dogodilo cudo. Podrucje u blizini gradica Llallagua, ispostavilo se ubrzo, najbogatije je nalaziste aluminija i kositra u svijetu uopce. I bas u tom trenutku industrijske revolucije spomenuti su metali bili najtrazenija roba u SAD-u i Europi. Poslovno sposoban kakav je bio, Patino je u sljedecih sest godina izgradio pravi imperij. Pokupovao je sve bolivijske rudnike na podrucju Anda i nekoliko njih u Cileu, te otvorio mnogobrojne tvornice za obradu metala.

Rockefeller s Anda

Postao je jedan od deset najbogatijih ljudi na svijetu. Prozvali su ga Rockefeller s Anda. Kada se obogatio donio je presudnu odluku s kojom je odlucio Boliviju odrzati na zivotu jer bi u sljedecih nekoliko godina njegova domovina bila izbrisana s karte svijeta. Naime, njegov plan je bio – polovinu godisnje zarade ulagati u razvoj svog biznisa, a polovine se odreci u korist Bolivije. Siromastvo, neimastina i nezaposlenost u zemlji nisu mogli parirati industrijskom razvoju koji je jacao na ostatku kontinenta. Susjedne zemlje pripremale su se za rat kojim su zeljele osvojiti Boliviju. Ljudi su doslovno umirali od gladi, a nezadovoljstvo je postajalo sve izrazenije. Egzistencija Bolivije bila je upitna. Patiñov potez sve je promijenio. Odmah je poceo graditi ceste po cijeloj zemlji, mostove, pomogao drvnu industriju i poljoprivredu, ulagao u sve ostale drustvene djelatnosti. U samo nekoliko godina gospodarstvo je dozivjelo procvat, zadovoljstvo ljudi naglo je poraslo.

Prosirio biznis u Europu i Aziju

Iako su, kako kazu danasnji strucnjaci u Boliviji, poslovi u Argentini i Brazilu za njega bili puno isplativiji, on je odlucio preuzeti rizik i posao prosiriti u Europu i Aziju. Zasto? Tim cinom njegova moc nije jacala samo u poslovnom svijetu, njegov utjecaj jacao je i medu stranim politicarima. Kupovao je njihovu naklonost kako bi Bolivija dobila mocne saveznike, te tako zastrasivao susjedne zemlje. Poslovno snalazljiv uspio je i van Bolivije, kupio je sve vece tvornice metala u svijetu i ubrzo postao svjetski lider br. 1 u cijeloj metalnoj industriji. Njegovim vezama po prvi put u povijesti Bolivija je pocela izvoziti voce i povrce u Europu, a rude i sol u SAD.

Jedu pet obroka dnevno

Patiño je od svega najvise volio svoju Cochabambu koja je tih godina dozivjela pravi gospodarski i ekonomski procvat. Dok je Europa gorjela u paklu I. svjetskog rata u Cochabambi je vladalo blagostanje. Svi stanovnici imali su posao, kuce su nicale jedna za drugom, grad se sirio munjevitom brzinom. U njega su svi gledali kao u svog spasitelja. Njegov duh u Cochabambi zivi i danas, reci ce ponosno stanovnici ovog grada, te prepricati anegdotu kada se Patiño se odlucio narugati Paragvajcima koji su godinama prije gledali u Boliviju preko nisana. Pocetkom 20. stoljeca Paragvajci su prozivljavali veliku ekonomsku krizu. Da bi im dokazao kako je Bolivija zaista zemlja blagostanja poceo je jesti cak pet puta na dan. Saznavsi za njegov cin, svi Cochabambini poceli su prakticirati identicnu stvar. Iz toga se rodila velika tradicija koja traje i danas. Naime, u Cochabambi je, vjerovali ili ne, danas normalno jesti pet obroka dnevno.

Najveca mrlja u njegovom zivotu

Ipak, najveca mrlja u Patiñovom zivotu bio je stravican dogadaj u rudniku Catavi 1943. godine kada je zbog nezadovoljstva radnika izbio prosvjed. Intervenirala je vojska, planuo je zestoki sukob u kojem je zivote izgubilo stotinu ljudi. Sto se zapravo dogodilo ne zna se ni dan danas, ali postoje dvije verzije price. Jedna kaze kako je Patiñova moc tijekom II. svjetskog rata slabjela te je u strahu da se ne urusi njegovo carstvo odlucio svima drasticno smanjiti place. Radnici su se pobunili, reagirala je vlada kao veliki Patiñov saveznik i poslala vojsku da zataska cijeli slucaj. I nazalost, dogodila se tragedija. U drugoj pak verziji stoji kako se Patiño u tom trenutku bas i nije slagao s vladajucima. Navodno im je odbio donirati veliku svotu novca zbog cega su iscenirali cijeli slucaj i podmetnuli mu odgovornost za mnogobrojne ljudske zivote.

Ipak, svemu jednom dode kraj. Patino je umro 1947. godine u Buenos Airesu. U njegovoj oporuci stajalo je kako polovinu svega sto ima ostavlja svojima petoro djece kako bi nastavili tamo gdje je on stao, dok drugi dio pripada fondaciji Patiño koja ce svake godine financirati mlade talentirane Bolivijce u zemlji i svijetu. No, 1952. godine cjelokupna preostala imovina obitelji Patiño je nacionalizirana. Njegov sin Antenor optuzen je da je sudjelovao u drzavnom udaru na tadasnjeg predsjednika Victora Paza, pa im je ovaj odlucio sve oduzeti, prodati u bescjenje i zatvoriti sve rudnike i tvornice.

Takoder, Paz je imao namjeru ugasiti i fondaciju, no veliki prosvjed gradana Cochabambe uspio je zaustaviti njegovu namjeru. Fondacija Patino se odrzala na zivotu i zivi i dan danas. Mnogi bolivijski poduzetnici godisnje u nju ulazu stotine tisuca dolara kako se fondacija nikad ne bi ugasila, te kako bi ime Simona Iturrija Patiña pamtilo zauvijek. Kuca na ogromnom imanju koju je izgradio za svoju suprugu danas je napoznatiji i najposjeceniji muzej u gradu.

Mario Martinis godinama je radio kao sportski novinar, a onda je odlucio godinu dana provesti u Juznoj Americi. Svakog tjedna imat cete priliku samo na Net.hr-u citati njegove ‘Price iz daljine’: price o najzanimljivijijim trenucima njegovih putovanja, price o ljudima, gradovima i zemljama u kojima boravi.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr