Jedna priča o dobrim ljudima u lošim vremenima

Kad je 3. svibnja 1992. godine kolona JNA iz tadašnje komande na Bistriku izlazila iz Sarajeva i bila zaustavljena u Dobrovoljačkoj ulici, paralelno uz događaje koji će kasnije biti predmetom sudskih sporova, odvijala se jedna drugačija priča.

Naime, Hasan Jusović, tada pripadnik Teritorijalne odbrane, spasio je iz kolone vojnika Acu Nenadića. Priča o Aci i Hasanu koga zovu Duša, jedna je od onih koja govori o dobrim ljudima u lošim vremenima.

Jusović je kao civil u službi bio vozač generala JNA Vojislava Đurđevca. Tamo je i upoznao Acu koji je bio na odsluženju vojnog roka. “Lijepo smo se slagali, pili kavu zajedno, pili sok zajedno, ne znajući za rat. Normalno. On je bio pri kraju odsluženja vojnog roka kad je nas rat obojicu zatekao u komandi. Ja sam osjećao potrebu da ipak moram preći u Armiju BiH, tad je to bila Teritorijalna odbrana. Povjerio sam se tom vojniku i rekao mu: ‘Aco, ja bih morao pobjeći’. On je rezonir’o fino i rekao: ‘Znam, Duša, ja moram ostati, ti mora da odeš. Čuvaj se, pozdravi svoju obitelj, želim ti sve najbolje’. I on mene isprati nekim, jel’, kanalom, kuda sam ja pobjegao”, ispričao je Jusović za Radio Slobodna Evropa.

Hodao s kolonom zarobljenika i pazio ga

Razišli su se 4. travnja 1992., da bi se mjesec dana kasnije, 3. svibnja, sreli u posve drugačijim okolnostima. Aco je bio zarobljen. “Kolona je presječena na Skenderiji, prišli iz kuća, raznoraznih, s raznoraznim naoružanjem. Zarobili nas. Onda sam Hasa vidio u koloni kad su nas bili ‘spakirali’. Prišao mi je polako i rekao: ‘Ne boj se ništa dok sam ja tu”, ispričao je Aco, koji je tada imao 19 godina.

“Kad sam ga ugledao da je on u koloni, s njima, zarobljen, iznenadio sam se. Samo mi je proletilo kroz glavu kako da mu pomognem, da mu uzvratim. Sjetio sam se da je i on meni pomogao kad sam ja bježao iz Armije. Gledao sam da mu pomognem, da bi on preživio, da bi ostao živ, ne znajući šta se može desiti s njim. Prišao sam ja njemu pozadi, udario ga nogom otpozadi, i on je mene vidio. Samo sam mu kazao: ‘Ne brini, samo šuti. Dok sam ja, ostat ćeš živ’. Tu kolonu čitavu propratio sam hodajući ispred njega, iza njega, gledajući slučajno da ga tko ne izvede, da ne bude nešto s njim. Tako sam s tom kolonom otišao do FIS-a, gdje su oni bili smješteni”, prisjetio se Jusović.
U Sportskom centru FIS zatražio je da Acu povede sa sobom, što su mu i dozvolili.

“Čim smo izašli iz FIS-a, budući da je on bio u uniformi, ne znam ni sam kako to, spontano, pokucao sam na neka vrata od stana, neka gospođa je bila, i zamolio da mi da neku košulju i hlače, da bih presvukao tog vojnika. Žena mi je to odmah dala, presvukao se i pošli smo mojoj kući koja je na Sedreniku, udaljena negdje oko dva i po kilometra. U jednom momentu ja njemu kažem, budući da su barikade bile po putu: ‘Odsad se ti zoveš Mirsad’. On je to prihvatio i došli smo mi u mene do kuće”, ispričao je Jusović.

Zajedno jeli i pili tik ispod prve linije obrane

U Jusovićevoj kući u sarajevskom naselju Sedrenik, tik ispod zloglasne Špicaste stijene s koje su snage Vojske Republike Srpske snajperima i granatama gađale opkoljeni grad, Aco je proveo mjesec dana. Zajedno su jeli, pili, tik ispod prve linije obrane.

“Fenomenalno. Doveo me u kuću i dao mi pištolj i dva okvira metaka i rekao: ‘Ovo ti ne dajem radi tebe, nego radi moje žene i djece’. Nijedno jutro nisu popili kavu dok ja nisam ustao iz kreveta. Hranili su me. Svi su me poštovali, cijeli kraj tu, mada je bilo jako teško kada je Sarajevo tu bombardirano”, ispričao je Aco. Iz Sedrenika je naposlijetku otišao na Mrkoviće, s Mrkovića na Pale, pa u Beograd, odakle se javio da je došao živ svojim roditeljima.

Svi koji su bili zarobljeni s Acom, napominje Jusović, pušteni su nakon par dana. “Svi oni su izašli, sutradan, drugi dan, treći dan. Aco je onda najgore prošao, jel’? On je čak mjesec dana ostao tu, kod mene”, komentira Jusović.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr