VENEZUELA NA RUBU

GLAD, HIPERINFLACIJA, KRIMINAL… Kako je propala zemlja s najvećim zalihama nafte na svijetu

Ponosno lice revolucionarnog junaka Simona Bolivara promatra sa svežnja novčanica odbačenih u zgužvanu kutiju na podu samoposluge koja radi i kao mjenjačnica u malom pograničnom mjestu u Amazoni.

Nije stvar u nedostatku nepoštovanja, već jednostavno nema dovoljno mjesta na pultu za sav novac. A niti se ne isplati tretirati novčanice od 100 bolivara s išta više brige, jer jedva da vrijede više od papirnatih salveta koje su znatno pažljivije poredane na policama, piše The Guardian.

No 100 bolivara je najvrednija venecuelanska novčanica, novčanica koja je nekoć predstavljala najjače naftno gospodarstvo Latinske Amerike, a sada je gotovo bezvrijedan simbol jednog od najdramatičnijih preokreta sudbine neke države.

S naftnim zalihama većim od Saudijske Arabije (najvećim na svijetu), Venezuela bi trebala biti barem umjereno prosperitetna zemlja. Umjesto toga, postala je najbrže propadajuće gospodarstvo na svijetu, s drugom najvišom stopom ubojstva, inflacijom koja se približava 1000% i nedostacima hrane i lijekova koje su gurnule najsiromašnije slojeve njenih 30 milijuna stanovnika preko ruba humanitarnog bezdana.

Kako bi dobio uvid u ovaj brzo mijenjajući, i ponekad tragično nadrealan, društveno-gospodarski reljef, Guardian je proputovao 1.400 kilometara širom zemlje od amazonske granice s Brazilom sve do glavnoga grada Caracasa.

Santa Elena de Uairen – gdje novac stiže u kovčezima

Tijekom većine svoje povijesti pogranični gradić Santa Elena de Uairen bio je samo nerazvijena predstraža u kojoj je zbog udaljenosti redovito nedostajalo dobara i usluga koje su se mogle nabaviti na obali ili u unutrašnjosti. Ali danas je to relativno sigurno i prosperitetno mjesto koje pruža sigurnost od kriminala i kaosa koji su zahvatili ostatak zemlje. Zahvaljujući blizini Brazila hrane ne nedostaje, a pogranična trgovina žitaricama dobro je razvijena.

VENEZUELA-OPPOSITION-DEMO
Prosvjedi protiv vlasti sve su češći, a vlada optužuje strane faktore da stoje iza njihFoto: JUAN BARRETO/afp

Treba samo pet minuta da bi se prešlo poroznu granicu u Pacaraimau. Lokalni stanovnici kažu kako je vlada u Caracasu prije dva mjeseca ukinula visoke namete za uvoz iz Brazila kako iz očajnog pokušaja da umanji nestašice, tako i zbog svoje sve slabije kontrole nad gospodarstvom. Sada tamo prolazi konstantan niz trgovaca koji kupuju vreće riže, šečera, žita i špageta za preprodaju u Venecueli.

Ljudi ovdje koriste samo gotovinu jer je Santa Elena toliko udaljena od ostatka zemlje da komunikacijske mreže jednostavno nisu dovoljno pouzdane da bi se koristile kreditne kartice.

Život bi bio lakši kada bi vlasti pristale tiskati novčanice vrijednosti veće od 100 bolivara, a koje sada ne vrijede ni 70 lipa. Ali središnja banka nije spremna na potez koji bi priznao stupanj hiperinflacije neviđene u Latinskoj Americi od kriza u Brazilu i Argentini u 80-tima i 90-tima. Posljedica toga je da lokalni stanovnici moraju sve plaćati novčanicama koje su ekvivalent lipama. Čak i ako su od papira, to može biti nespretno i teško.

“Kada idem na tržnicu moram nositi toliko veliku vreću novca da me zabole leđa”, kaže Carmen Ramirez, upraviteljia lokalnog hotela. Njena prijateljica Wanda Wojtowitcz, odvjetnica, kaže kako ide u kupovinu s gotovinom u posebnom malom kovčegu, jer joj jednostavno ne stane u torbu. “U bankama vidite ljude s putnim kovčezima punim novca koje stavljaju na račun.”

Sve tajanstvenija sredšnja banka ne želi otkriti koliko košta tiskanje svake novčanice, ali na temelju međunarodnih parametara José Manuel Puente, ekonomist i profesor na Institutu viših upravnih studija procjenjuje kako je trošak papira, tinte i tiskanja svake novčanice od 100 bolivara oko 20% veći od njene nominalne vrijednosti.

“Ne vrijede onoliko koliko koštaju. To je smiješno. Ali tako je to”, kaže Puente.

Gran Sabana – nafta je jeftinija od vode

VENEZUELA-MADURO-COMMEMORATION
Neki još poštuju ChavezaFoto: FEDERICO PARRA/afp

Sklonost venecuelanske vlade da subvencionira brojne proizvode tako da im cijena bude niža od troškova proizvodnje glavni je razlog zašto im je gospodarstvo u takvom kaosu. Tu je naviku stvorila nafta, koja je poremetila percepciju cijena poput psihotropne droge.

Povijesno, ogromne zalihe crnoga zlata rezultirale su time da Venezuelanci smatraju jeftini benzin njihovim urođenim pravom, pa je tako zbog političkih razloga, i unatoč hiperinflaciji, konstantno smanjujućim vladinim prihodima, stanju na globalnom tržištu i klimatskim promjenama, cijena litre visokokvalitetnog benzina 6 bolivara, manje od pola lipe. Što znači da je gorivo za čitavo putovanje od 1.400 kilomatara koštalo oko 5 kuna.

Kada je Hugo Chavez došao na vlast 1999. godine, on je jednostavno otišao još korak dalje te je koristio petrodolare kako bi subvencirao osnovne proizvode poput riže, šećera, WC papira, sanitarnih potrepština i lijekova.

Bio je to altruističan, ali i populistički potez koji je omogućio siromašnima da napokon i oni imaju neke koristi od nacionalnog naftnog bogatstva. Ali je istovremeno uništio inicijativu među proizvođačima te stvorio sustav ovisnosti o vladinim subvencijama i kao i crno tržište koji su već stvarali gospodarske probleme i prije Chavezove smrti 2013. i globalnog urušavanja cijena sirove nafte slijedeće godine.

Njegov nasljednik Nicolas Maduro pokušao je nastaviti, pa čak i još više proširiti Chavezovu politiku, unatoč 60-postotnom padu cijena sirove nafte od 2014. Čak i usred krize vlada je i dalje šakom i kapom dijelila izrazito jeftine domove, automobile, DVD playere i mikrovalne pećnice.

Vozeći kroz područje Gran Sabana do mjesta San Isidora, poznatog i kao Kilometro 88, taksist Jose Lopez nije siguran što bi mislio o posljedicama tih vladinih odluka. I on je sam osobno imao koristi od te ad hoc politike – svoj godinu dana star Chevrolet nabavio je uz jako velikodušan kredit u sklopu jednog od vladinih programa. Ali čak i ovaj vjerni obožavatelj Chaveza kaže kako sada ljudi pate zbog toga.

“Stvari su krenule na loše krajem Chavezove vladavine, a sad pod Madurom je puno gore”, kaže Lopez.

El Tigre – plodna polja leže prazna

VENEZUELA-CRISIS-OPPOSITION-REFERENDUM-PROTEST
Neredi su sve češćiFoto: FEDERICO PARRA/AFP

Sjevernije, cesta prelazi rijeku Orinoko i ulazi u saveznu državu Anzoategui, koja je dom mnogih od najvećih venecuelanskih naftnih rafinerija i tvornica aluminija. Gotovo sve su zatvorene.

Državna naftna tvrtka PDVSA pala je za 450.000 barela nafte dnevno od 2014. kad je proizvodila 2.7 milijuna barela. ako se uzme u obzir kako barel nafte danas vrijedi manje od polovice svoje vrijednosti od prije dvije godine, postaje jasno koliko je veliku rupu u državnim financijama to stvorilo.

Ali u usporedbi s poljoprivredom, radi se o malom padu. Uz cestu su kilometri i kilometri praznih plodnih polja i samo malo usjeva. Kako su cijene većine uroda umjetno održavane niskima, bilo je malo inicijative za farmere da uopće proizvode hranu. Između 2012. i 2015. domaća proizvodnja žitarica pala je za 80%, mesa za 40% i povrća za 18%, tvrde analitičari iz privatnog sektora. Nedostaci su prije pokrivani uvozom, ali sada država mora koristiti svoje petrodolare da bi servisirala dugove.

Zbog slabog bolivara probleme imaju i privatne tvrtke. U Unicasa Supermercado u El Tigreu malo je kupaca i malo raznolikosti među ponuđenim artiklima. Danas nema riže, šećera, brašna, pekmeza, ulja za kuhanje, WC papira, kondenziranog mlijeka, octa, kao ni proizvoda za bebe.

Ali police su ipak većinom pune, doduše jednim te istim proizvodima – papirnati ručnici, pivo, sardine i sos za špagete, koji se ponavljaju u svim redovima.

Anselm Suarez, koji je bio u kupovini sa svojom suprugom, kaže kako je zadovoljan što je bilo više povrća nego inače, i za promjenu dosta špageta, ali samo je uzdahnuo kada smo ga upitali za rižu.

“Ako je i uspijete pronaći, samo ima brazilske, što znači da je skuplja”, kaže. Dok su se cijene riže i brašna više nego udvostručile u zadnjim mjesecima, Suarez kaže kako se njegova plaća povećala samo malo. “Postaje nam sve teže.”

Alejandro Grisanti, ekonomist u EcoAnalitici, kaže kako je upravo pad kupovne moći ono što je ovu krizu učinio najgorom ikad u cijeloj Latinskoj Americi. Dok su Brazil i Argentina isto patili od strašne hiperinflacije u 80-tima i 90-tima, kaže kako je trenutačna situacija u Venezueli gora zato što, za razliku od te dvije zemlje, plaće nisu vezane na indeks inflacije, tako da ljudi jednostavno nisu u stanju platiti ni najnužnija dobra.

A posljedica je potpuna propast potražnje. Grisaniti procijenjuje kako je samo prošle godina prodaja piva pala za 75% a konzerviranog graška i kukuruza za 90%. “Sve je to postalo luksuz. To pokazuje stupanj krize pod kojim Venecuela pati.”

Madurova dijeta

Još uvijek ima dovoljno hrane ako imate stranu valutu. Ali četvrtina stanovništva ne zarađuje čak niti minimalnu plaću od 22.500 bolivara (15,20 kuna). Oni žive od subvencioniranog žita, te higijenskih i medicinskih potrepština koje im osigurava vlada, ali više nema dovoljno za sve, zbog čega su mnogi ne samo gladni već i bolesni.

U bolnici Luis Razetti u Barceloni, gradu u blizini karipske obale, medicinsko se osoblje suočava sa sve češćim nestašicama osnovnih lijekova, ponovnim pojavljivanjem već dugo vremena ‘uspavanih’ bolesti poput difterije, kao i sve češćim slučajevima neuhranjenosti.

VENEZUELA-MADURO-COMMEMORATION
Chavezov nasljednik, predsjednik Maduro, nastavlja s istom pogubnom politikomFoto: FEDERICO PARRA/afp

“Prije smo samo čitali o neishranjenosti u medicinskim udžbenicima, ali sada viđamo slučajeve poput onih u Africi. Stvari su se znatno pogoršale u zadnjih godinu dana”, rekao je doktor koj je želio ostati anoniman.

Na odjelu pedijatrije tri mjeseca stara beba po imenu Luis Alberto na bolničkom je tretmanu jer mu je tjelesna težina pala s 3.5 na 3kg kao posljedica dijareje. “Majka mu je bila preslaba da bi stvarala mlijeko a nismo nigdje mogli kupiti hranu za bebe, pa smo koristili sojino mlijeko”, rekla je njegova baka Damela Castellanos. Tretman bi trebao biti jednostavan – infuzija i redoviti obroci, ali bolnica mu ne može prožiti niti jedno od toga, tako da obitelj mora platiti vlastite stentove i nadati se donacijama hrane.

I Castellano je izgubila na težini. “Ja sam na Madurovoj dijeti”, ogorčeno se smije, ponavljajući popularnu frazu koja krivi predsjednika za nacionalni nedostatak kalorija.

Kriza u prehrani još nije na nivou subsaharske Afrike ili Sjeverne Koreje. Ljudi na ulicama ne izgledaju očito neishranjeni i ima dosta mjesta uz cestu gdje se priprema hrana za one koji si ju mogu priuštiti. Uvoz iz Brazila i Kolumbije isto je malo olakšao pritisak. Ali situacija se kreće u alarmantnom smijeru.

Prosječan gubitak težine u Venecueli tijekom zadnjih pet mjeseci je između 5 i 15 kila, tvrdi Bengoa fundacija za hranu i prehranu, koja procjenjuje kako je 25% djece neishranjeno.

“Imamo dovoljno podataka kako bi pokazali da smo između krize i potpune propasti”, kaže Pablo Hernandez, predstavnik Bengoe i profesor nutricionizma u Središnjem sveučilištu Venzuele. “Zahvaljujući nedostatku medicinskih potrepština i hrane, kao i porasta nasilje, današnja će mlada generacija umrijeti mlađa nego njihovi roditelji.”

Vlada priznaje kako postoji problem, ali tvrdi kako oporba i oni koji ju podržavaju iz redova akademskog i NVO sektora preuveličavaju brojke kako bi proizveli društvene nemire. Ali nepostojanje službenih statističkih podataka navodi mnoge da posumnjaju na najgore.

Caracas – grad s najviše ubojstava na svijetu

Posljednji dio puta slijedio je karipsku obalu a zatim skrenuo u kontinent pored Rio Chica, gdje se stvorio dugi red frustriranih kupaca pred samoposlugom Abastos Mario E. Rukom pisan znak na vratima označavao je kako će prvih 50 ljudi u redu imati prioritet kada slijedećeg dana stignu nove zalihe.

VENEZUELA-CRISIS-OPPOSITION-REFERENDUM-PROTEST
Uz siromaštvo, u Venezueli raste i nesigurnostFoto: FEDERICO PARRA/AFP

Oni koji bi došli kasnije dobili bi papirić za lutriju kojom se određuje tko će dobiti ostatke.

“Jako je komplicirano”, uzdahnula je jedna žena, koja je čekala već više sati. “Jako komplicirano i jako teško.”

Čekanje u radu postala je prava profesija. Preostali pripadnici srednje klase plaćaju ljudima da za njih čekaju u redovima. Pripadnici crnog tržišta, znani kao bachaqueros, staju u svaki red i kupuju sve što mogu, a zatim to ilegalno preprodaju i po 10 do 30 puta višoj cijeni. To bi trebalo biti nezakonito, ali radi se o jednoj od rijetkih rastućih industrija u ovoj zemlji.

Istraživačka tvrtka Datanalysis tvrdi kako polovica ljudi u svakome redu stoji zbog kasnije preprodaje. Neki od njih su liječnici ili učitelji, koji zarađuju više stojeći u redu i kasnije preprodajući osnovne kućanske potrepštine nego što ih plaćaju u javnome sektoru.

Redovi su samo pogoršali društvene tenzije u gradu koji je svjetski rekorder po broju ubojstava, i čiji stanovnici imaju 100 puta veću šansu da će umrijeti nasilnom smrću nego stanovnici Londona, a 25 puta veću šansu od stanovnika New Yorka.

Kriminal se pogoršava u koraku s gospodarstvom. Rujan je bio mjesec s najviše ubojstava u šest godina, njih ukupno 474, objavila je Nacionalna forenzična medicinska služba.

Masovne pljačke trgovina i neredi za hranu postali su redovita pojava. Samo u kolovozu u Venezueli je bilo 139 prosvjeda vezanih uz hranu.

A sve to pomaže rastu političke nestabilnosti. Prošloga je mjeseca milijun ljudi izašlo na ulice Caracasa kako bi zahtijevalo opoziv vlade, a još je jedan veliki skup zakazan za ovu srijedu.

Iako je oporba slaba i razjedinjena, Madurova stolica ipak nije stabilna. Popularnost mu je pala na 15% a njegova stranka PSUV izgubila je kontrolu nad zakonodavnim tijelom. U međuvremenu vojska, moćna politička sila tijekom cijele povjesti Venezuele, postaje sve utjecajnija. Tako je u srpnju general Padrino Lopaz postao zadužen za proizvodnju i distribuciju hrane. Kako je on zapovjednik ‘velike misije suverenog snabdjevanja’, sva druga ministarstva odgovaraju njemu.

Militarizacija snabdijevanja hranom konzistantna je s vladinim inzistiranjem kako je Venecuela žrtva ‘gospodarskog rata’ kojeg protiv nje vode kolumbijske bande, multinacionalne koorporacije i financijske institucije, koje gomilaju dobra, manipuliraju tečajem i krijumčare naftu preko granice.

Korupcija, kako u vladinom tako i u privatnom sektoru, definitivno je igrala ulogu u ovoj krizi. Ali koje god vanjske sile žele pad Madura, one same teško da su prouzročile istu količinu kaosa kao i vladina luda politika – Venezuela je jurila prema recesiji čak i prije pada cijena nafte.

Mnogi ekonomisti vjeruju kako je stupanj siromaštva u Venezuela sada čak i viši nego što je bio kada je Chavez preuzeo vlast prije 18 godina. Vlada to poriče, ali u Caracasu se lako može vidjeti tko pati u novonastaloj situaciji. Za one koji imaju, još je lako kupiti šampanjac, belgijske čokolade i američke lijekove. Siromašni u međuvremenu moraju provoditi sve više sati u redovima čekajući rižu, sanitarije i antibiotike.

“Chavisti su imali dobre namjere. U početku su pomagali siromašnima više nego i jedna vlada do tada”, kaže teksist Lopez. “Problem je, dobre namjere nisu dovoljne.”

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr