Zdravoseljačka logika je za po doma, ne za po Saboru

Dok svako kućanstvo ima neki dvadesetgodišnji plan otplate i dok svaki normalni čovjek gleda trošiti manje nego što zarađuje i planira prije ili kasnije otplatiti sve svoje dugove, država planira tek tri godine unaprijed, i to vrlo grubo, a minuse planira pokrivati novim kreditima.

Svi mi imamo negdje neku baku koja se zaklinje da „niti dinara nikada nikome nije bila dužna“. Račune plaća na vrijeme, u dućan odlazi s točnim iznosom za ono što joj treba, a još iz skromne mirovine uspije u neku kuvertu svaki mjesec dodati makar malo, za crne dane ili za sladoled unucima. Baka suvereno vlada svojim skromnim budžetom i bježi od duga ko’ od vraga.

Pažljivo žongliranje

S druge strane sigurno imamo i nekog rođu ili pajdu koji naprosto obožava kredite. Ovaj umjetnik zaduživanja će ‘uvijek’ živjeti nekoliko koraka iznad svojih mogućnosti. Kamata je sporedna, otplata je upitna, ali obećanje se lako daje. Kad vjerovnici stisnu, traže se novi, a u krajnjem slučaju se ode do bake pitati jel može ona kako pomoći, ima li što u kuverti.

Većina nas je negdje u sredini. Kužimo da je dug zlo, ali nužno zlo. Zadužimo se, ali ne olako. Nije nam drago, ali vraćamo. Pri plaćanju računa se više navodimo datumom isključenja, nego datumom dospijeća, ali platimo. Muka nam je od pomisli da ćemo stambeni kredit otplaćivati cijeli radni vijek, plašimo se vlastite kreditne kartice i pokušavamo skrenuti pogled sa silnih “X rata bez kamata”. Malo žongliramo, ali pažljivo brojimo loptice u zraku. Prije ili kasnije ćemo se riješiti svih dugova.

Lijepa Naša kreditirana

Ali naša situacija se ustvari potiho pogoršava. Netko se ‘prikriveno’ zadužuje u naše ime. Trenutno je svatko od nas (zaposlenih hrvatskih građana) dužan 100.000 kuna više no što misli. Taj ‘skriveni’ dug ubrzano raste, a prije ili kasnije će upravo nama doći na naplatu.

Radi se naravno o javnom dugu, o dugu Lijepe Naše kreditirane. Možda se na prvi pogled čini da to ne treba smatrati osobnim dugom, ali krivo. Jedini način otplate javnog duga je putem naplate poreza. Od koga? Od nas. Koliko? Oko 150 milijardi kuna. A kamate? Oko 8 milijardi kuna, godišnje, za sada…

To je previše nula za shvatiti. Ajmo ovako… Svaki zaposleni HR građanin trenutno plaća oko 5.000 kn godišnje kamate na javni dug (u okviru poreza). I to je samo kamata, bez ikakve otplate glavnice. Teoretski, kad ne bi bilo te kamate, mogli bi se u potpunosti ukinuti porez i prirez na dohodak, svi porezi na imovinu, doprinosi za zapošljavanje, a pored toga bi se doprinosi za zdravstveno mogli smanjiti za četvrtinu. Naime, sve to skupa iznosi koliko i godišnja kamata na javni dug.

Plana nema

A što je s glavnicom? Pa glavnica se ne otplaćuje. Ustvari, otplaćuje se (kao), ali uzimanjem novih kredita. A novi krediti se ne uzimaju samo za otplatu postojećih, već i za nove minuse koji se stvaraju iz godine u godinu. Čekaj malo! Pa to znači da stalno trošimo više nego što zarađujemo, da se dug stalno povećava? Točno tako.

Strašno… Pa ponašamo se kao onaj pajdo, onaj umjetnik zaduživanja koji živi iznad svojih mogućnosti. Baka bi poludila da zna što se zbiva.

Ajmo ipak to sve nekako progutati, što je tu je. Nego, kakav nam je plan izlaska iz tih dugova, kakav je plan otplate? Zastrašujuća istina je da ga nema, uopće ga nema. Postoji tek jednogodišnji proračun (za koji je već najavljen neki rebalans) i gruba projekcija za naredne dvije godine. Prema toj projekciji će se javni dug do konca 2014. godine povećati za još 28 milijardi kuna. Potrošnja će se već 2014. godine vratiti na razinu koju se sada toliko trudimo smanjiti. Deficit (minus) je konstanta. Drugim riječima, pored postojećih 100.000 kn duga po zaposlenom, država nas namjerava svake godine zadužiti za dodatnih 6.500 Kn.

Sve dublja i dublja jama

Znači, dok svako kućanstvo ima neki dvadesetgodišnji plan otplate i dok svaki normalni čovjek gleda trošiti manje nego što zarađuje i planira prije ili kasnije otplatiti sve svoje dugove, država se vodi sasvim drugačijom logikom. Planira tek tri godine unaprijed, i to vrlo grubo, namjerava stalno trošiti više nego li prihoduje, a minuse planira pokrivati novim kreditima. Država ne planira nikada otplatiti svoje dugove. Upravo suprotno, planira se zaduživati sve više i više.

Kako to uopće može proći? Jednostavno. Tako radi čitav svijet, tako je postavljen sustav. Jedna pravila vrijede za malog čovjeka, a druga za države. Za razliku od nas, neke države barem izrađuju dugoročne projekcije (npr. SAD), ali te projekcije svejedno pokazuju sve dublju i dublju jamu i ne nude nikakav izlaz. Svi su toga svijesni, ali prave se glupi i tjeraju dalje po zacrtanom putu deficita i rastućeg javnog duga. To je kao normalno. Ako cijeli svijet ide grčkim stopama, pa kako ne bismo i mi.

Baka brižna laže

Bilo bi skroz neprimjereno da Hrvatska sad iskoči iz norme i zauzme neki stav protiv zaduživanja, nađe neki dugoročni put izlaska, neki način funkcioniranja u okviru svojih mogućnosti. Bilo bi glupo i kontraproduktivno da neka četverogodišnja vlast radi dvadesetgodišnje planove, kad je biračko tijelo spremno prodati generacijsku propast za ovogodišnje kvazi-blagostanje. Bilo bi čudno da se jedan narod i jedna moderna država ravnaju po ‘zdravo-seljačkoj’ logici. To je za po doma, ne za po Saboru.

I tako u konačnici narodna mudrost postane nacionalna glupost. Ona naša baka se zaklinje da “niti dinara nikada nikome nije bila dužna”, ali baka brižna laže.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr