Šest zapreka koje nas priječe da ostvarimo sve za što smo sposobni

Problemi hrvatskog nogometnog izbornika Nike Kovača u restrukturiranju reprezentacije identični su problemima s kojima se suočavaju svi ulagači u Hrvatskoj. Ističu se šest zapreka s kojima se Kovač suočava, a zbog kojih i domaća ekonomija nikako ne uspijeva iz vječnog drugoligaša izrasti u svjetsku velesilu, piše Milan Račić, glavni izvršni direktor tvrtke Indium, specijalizirane za strateško poslovno savjetovanje.

Tekst Milana Račića iz Banke prenosimo u cijelosti.

Nisam upoznao Niku Kovača, ali sviđa mi se način na koji pristupa problemima i ne zavidim mu.

Nije mi poznato ima li on značajnijih investicija u Hrvatskoj, poput nekretnina ili dionica hrvatskih poduzeća, ali pratim njegov napredak otkako je svoju karijeru “investirao” upravo u Hrvatskoj, 21. siječnja 2013. godine, kada je postao izbornik naše U-21 nogometne reprezentacije. U prve četiri utakmice pod vodstvom Nike Kovača, Hrvatska je postigla maksimalnih 12 bodova s razlikom golova 13-0, čime je i osigurala prvo mjesto u svojoj kvalifikacijskoj skupini. Neki su primijetili rezultate, ali u hrvatskim medijima i među generalnom populacijom prošli su uglavnom nezamijećeno.

Sve se promijenilo prije godinu dana, 16. listopada 2014. godine, kada je imenovan izbornikom hrvatske A reprezentacije. Nakon početne euforije, uslijedila je nemilosrdna stvarnost koja prati i ulaganja u Hrvatskoj.

Niko Kovač osobno je doživio ono o čemu je predsjednik Josipović nedavno progovorio u svom intervjuu za Financial Times:

‘Najveća prepreka reformama u našim je glavama… Kad god se pojavi važan ulagač, uslijedi i reakcija u javnosti prema kojoj ‘on dolazi ovamo profitirati i ne smijemo to dopustiti’… Vjerojatno se radi o naslijeđu nekadašnjeg političkog uređenja, socijalizma… Ovakav nastup prominentan je u medijima i među političarima’.

Dodao bih – i među nekim nogometašima i ljubiteljima nogometa.

Svojom odlukom da zaigra za Hrvatsku umjesto za Njemačku, Niko Kovač pokazao je domoljubnu privrženost Hrvatskoj koju donedavno nitko nije dovodio u pitanje. Njegov ponos na povijesna postignuća nacionalne reprezentacije također donedavno nitko nije propitivao. Isto vrijedi i za njegovo razumijevanje igre i talenta kao vođe reprezentacije. Što se, onda, tako drastično promijenilo i dovelo u pitanje njegovu ljubav prema domovini, odanost nacionalnoj reprezentaciji i nogometni talent?

Niko Kovač usudio se izgovoriti očito: imamo talenta, ali moramo prilagoditi svoj stav želimo li realizirati svoj stvarni potencijal. A zatim se i ponašao u skladu s tim. Shvatio je da je najveća prepreka uspjehu reprezentacije u glavama igrača i odlučio je to ispraviti. Nije bio svjestan da će uslijediti lavina kritika na račun njegovih dobrih namjera i napora koje je uložio kako bi popravio situaciju. S čime se, dakle, suočio Niko Kovač kada je uložio u Hrvatsku?

1. Neproduktivno stanje uma

Kao i mnoge navijače, i izbornika muči nedosljednost nacionalne momčadi. U stanju su pobijediti vrhunske momčadi poput Njemačke ili Italije, a zatim se uopće ne pojaviti na utakmici protiv Škotske. Englesku dvaput pobijede u formi dostojnoj neumornih ratnika, a zatim ih ista momčad potuče poput kolonijalnih kmetova. Za svoje timove u Španjolskoj, Njemačkoj i Velikoj Britaniji igraju prekrasno, a zatim putem kući nekako uspiju zagubiti svu disciplinu, predanost momčadi i dosljednost zbog kojih su i postali zvijezde. Čudna je transformacija od vrhunskih radnika kao gostujućih radnika do stereotipnih balkanskih radnika na domaćem terenu. Kao da je uzrokuje nešto u zraku. Niko Kovač znao je da uzrok nije u zraku, već u glavama igrača: u njihovom stavu prema radu u nacionalnoj momčadi.

Odlučio je izmijeniti te stavove s naglaskom na apsolutnu profesionalnost u svakom trenutku. Izmjene koje je donio nisu bile radikalne: svi igrači dužni su se probuditi do određenog vremena, obavezno je prisustvovanje zajedničkom doručku, momčad je glavni prioritet, uveo je redovno analiziranje razine mliječne kiseline (za izdržljivost), svi kontakti s medijima koordiniraju se s medijskim agentima momčadi, samo igrači u vrhunskoj formi mogu igrati u prvoj postavi, itd. To su razumni kriteriji kakve je uvela većina vrhunskih profesionalnih momčadi.

Poanta je u tome da, kada predstavljate Hrvatsku, radite to neprekidno i dužni ste to raditi besprijekorno u svakom trenutku. Nema ‘ali’. Međutim, brojni naši prethodno cijenjeni igrači iznenađuju bujicama negodovanja: ‘Ovo je prestrogo… naporno radimo za svoje momčadi i ovdje nam je potrebna opuštenija atmosfera… sputava se naša kreativnost, itd’.

Kakva hrpa gluposti! Svejedno, upravo takve kritike stalno slušamo od ljudi koji se protive promjenama u načinu rada. Prema tonu komentara, stekli biste dojam da je netko porobio radnike i igrače. Ali naprotiv, promjene na kojima se radi odavno su postale standardom u većini uspješnih ekonomskih sustava i momčadi – za dobrobit svih.

2. Samoupravljanje

Osobno obožavam sport, ali moja žena ne dijeli moje oduševljenje. Ipak, i sama je odmah postala svjesna ovog problema. S obzirom na vrijeme provedeno u momčadi kao igrač i kapetan, Niko Kovač uspostavio je odnose s mnogim svojim suigračima. Dinamika ovih odnosa morala se izmijeniti i kada je imenovan kapetanom reprezentacije zbog mnogo veće odgovornosti, ali ni približno u onoj mjeri u kojoj je to bilo nužno nakon što je Niko Kovač imenovan izbornikom. Kao izbornik, ne može si dopustiti da njegove emocije ili osobni stavovi prema određenim igračima utječu na njegove odluke.

Nažalost, neki od najiskusnijih igrača pokazali su se nedovoljno zrelima da to shvate i prihvate nužne izmjene u hijerarhiji i razini odgovornosti. Poput mnogih naših radnika, ovi igrači teško su se mirili s činjenicom da igrači ne mogu voditi momčad. Da je Niko Kovač primijetio da velike momčadi kao dio strategije uvode samoupravljanje, uvjeren sam da bi i sam koristio istu strategiju, jer želi da njegova momčad pobijedi. Isto vrijedi i za velika poduzeća. Da strani ulagači vide Google, Apple, Caterpillar, Bosch itd. kako uspijevaju dominirati tržištem tako što dopuštaju samoupravljanje, i sami bi bili skloni takvim strategijama. Međutim, to se ne događa.

3. Nedostatak nacionalne strategije i kratkovidnost

Davor Šuker bio je izvrstan golgeter, ali tek se treba dokazati kao nogometni menadžer. Odlučio je imenovati Niku Kovača izbornikom i na tome mu valja čestitati – sigurno je znao da će Niko ostati dosljedan svojim stavovima. Međutim, s druge je strane demonstrirao potpuni nedostatak strategije i iznimnu kratkovidnost. Ugovorio je prijateljsku utakmicu s Američkim nogometnim savezom prije kvalifikacijske utakmice s Italijom. Čini se da je potom dobio bolju novčanu ponudu od Argentine, zbog čega je raskinuo ugovor sa Sjedinjenim Američkim Državama. Niko Kovač nije želio riskirati ozljede svojih najboljih igrača prije važne utakmice s Italijom i zato je na Argentinu poslao posve novu, mladu momčad koja je odlično igrala protiv Argentine.

Kako je ovo, onda, demonstracija Šukerove kratkovidnosti? Čini se da je Šuker uspio moralnu pobjedu (afirmacija mladih igača) pretvoriti u poraz. Nema sumnje da su Amerikanci bijesni zbog ovakve situacije, a oni ne zaboravljaju ovakve stvari. Argentinci su bijesni i neće isplatiti puni iznos propisan ugovorom, a Šuker je bijesan na Niku Kovača jer je od Šukera napravio budalu. No tko je ovdje budala i gdje je strategija?

4. Pouzdanost ugovora

Ponašanje Davora Šukera još jednom ukazuje na činjenicu da u Hrvatskoj ugovor ponekad ipak nije ugovor, što je već dobro poznat kamen spoticanja za mnoge strane ulagače i međunarodne organizacije. Svrha ugovora je korist obje strane i omogućavanje daljnjeg planiranja. Osim toga, tako se grade dugoročni poslovni odnosi koji donose nove ugovore.

Za Hrvatski nogometni savez, ugovor predstavlja čin obvezivanja samo dok se ne pojavi nešto bolje. Time šaljemo užasnu poruku. Što je najgore, čini se da većina medija s odobravanjem gleda na kršenje ugovora: ‘Ne možete odbiti milijun dolara… treba im novac… svi bismo postupili jednako’. Bismo li zaista svi postupili tako? Trebamo li svi tako postupati? Što se dogodilo s dosljednošću, kredibilitetom i predstavljanjem svoje momčadi na najbolji mogući način u svakom trenutku?

5. Hrvatska ‘izuzetnost’

Kada nam se ne sviđa što netko izvana predlaže kako bi nam pomogao, prečesto tvrdimo da nas ne razumiju, da nas ne cijene i da nas ne poštuju. Niko Kovač doživio je kritike zbog navodnog nepoštivanja naše nogometne povijesti, iako je od 1996. član naše nacionalne reprezentacije. Doživio je kritike jer ne razumije osobitosti našeg nacionalnog nogometa – jer „mi smo europski Brazil“ – unatoč tome što je djelomično zaslužan za uspjeh i reputaciju naše reprezentacije.

Što je najgore, doživio je kritike i zbog pokušaja ‘germanizacije’ momčadi, zbog suzbijanja našeg urođenog talenta nametanjem teutonske strogoće, kao da ‘netalentirani Nijemci udarcima osiguravaju svoj put do pobjede’. S obzirom na kritike, neupućen promatrač pomislio bi da je Hrvatska, a ne Njemačka, osvojila četiri svjetska prvenstva u nogometu. Činjenice govore suprotno i Niko je toga svjestan, kao i igrači, kao i mi. Talentirani smo sportaši, znanstvenici i poslovni ljudi, ali moramo biti iskreni sami prema sebi i priznati kada treba izmijeniti naše navike. Zatim to treba učiniti.

6. Manjak poštovanja

Prečesto možemo posvjedočiti lošoj igri naših igrača protiv momčadi koje su objektivno slabije. Igrače zbunjuju ovi porazi baš kao i promatrače, ali i kod njih možemo uočiti obrasce razmišljanja koji su prisutni kod nas. ‘Tko bi išao na godišnji odmor u Tursku?’ – Zarada od turizma u 2013. godini za Tursku je iznosila 32 milijarde američkih dolara, a za Hrvatsku tek 7 milijardi. ‘Tko želi to kinesko smeće?’ – ukupna vrijednost kineskog izvoza u 2013. dosegnula je 2.2 bilijuna američkih dolara, dok je ukupna vrijednost hrvatskog izvoza iznosila 12.7 milijardi američkih dolara.

Hrvati nemaju mnogo poštovanja prema konkurenciji, a to im samo pomaže da budu bolji od nas. Nikako da se riješimo te štetne navike. Pritom ljude rijetko shvaćamo ozbiljno kada nam se ne sviđa što imaju za reći ili kada nam se ne sviđaju promjene koje potiču. ‘Niko Kovač nema iskustva’ – zaista? 18 godina proveo je u najboljim njemačkim i austrijskim nogometnim momčadima. Zatim je tri godine radio kao trener u sistemu Red Bull Salzburga. U slučaju da vam je promaknulo, Red Bull je potukao Dinamo s ukupnim rezultatom 9:3.

Problemi s kojima se Niko Kovač suočio kada je pokušao restrukturirati našu nacionalnu nogometnu reprezentaciju identični su problemima s kojima se suočavaju svi ulagači – i strani i domaći – koji u najboljoj namjeri nastoje transformirati ovog vječnog drugoligaša u svjetsku velesilu.

Niko Kovač = Lukšić grupa = Rockwool grupa. Naša nacionalna ekonomija i nacionalni nogomet dosegnut će nove visine tek kada izmijenimo način razmišljanja i ponašanje. Jedan uspjeh obično prethodi drugom – kako na terenu, tako i u sobi za sastanke.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr