OD JUTRA DO SUTRA

ISPOVIJESTI SEZONACA: ‘Pala sam u nesvijest, a moj šef nije reagirao. Kad smo tražili plaću rekli su da će nam strgati ruke’

Dok turizam ove godine slavi i zbraja prihode od 9,5 milijardi eura, 35 tisuća sezonskih radnika, koji su tom iznosu itekako pridonijeli, zbrajaju negativna iskustva sa svojim poslodavcima. Nerijetko su radili i po 13 sati dnevno, bez slobodnih dana, bez plaćenih prekovremenih, bili su prijavljeni na minimalac, a hrana i smještaj koji su im bili obećani, bili su upitni. Sve su to naveli za Jutarnji list.

Mahom mlađi ljudi koji su radili kao sezonci, ove su se godine s rada vratili razočarani. “Pala sam u nesvijest, moje iscrpljeno tijelo to nije moglo podnijeti. U trenutku kada sam se srušila na pločice lokala, moj šef nije reagirao, nije me želio ni dignuti, na što je naravno dotrčala moja mlađa sestra. Dignula me sa svojih 50 kilograma i nazvala hitnu. Još veće poniženje uslijedilo je kad sam se probudila. Tada mi je šef jasno dao do znanja da ako se ne vratim na posao u roku od pola sata, neće mi isplatiti taj dan. Suze su mi krenule jer sam znala da sam taj dan već odradila osam sati. Ali, to nije osam sati ugodnog posluživanja gostiju, to je osam sumornih sati koje ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju. Unatoč tome nisam se vratila na posao, još sam imala ono malo dostojanstva. Kada kažem malo, uistinu to mislim. Jer kada te svaki dan šef naziva lažljivicom, lijenčinom, balavicom i sve ti vrijeme gleda u grudi, osjećaš se kao rob, ne zaposlenik”, ispričala nam je 19-godišnja Zagrepčanka, koja je radila kao konobarica u Novalji.

Ondje je provela 13 dana, dulje nije izdržala. Uz rad za koji je bila plaćena, odrađivala je i sve pomoćne u kuhinji. Spavala je na madracu u stanu u kojem je bio i njezin 63-godišnji šef koji se ondje uvijek šetao polugol pričajući kako je suprugu varao sa zaposlenicama.

ODGOVOR POSLODAVCIMA: ‘Sezonci su otišli u inozemstvo jer im je ondje plaća 50 % veća i šefovi im ne naplaćuju smještaj’

Bolje otići nego se boriti

M.H. iz Zagreba radila je s dečkom u Senju. U apartmanu u kojem su bili smješteni, ulazili su i drugi ljudi, a gazde nisu regirale. On je radio kao konobar, a ona za šankom. Trpjeli su stalne prigovore. Plaću koju su dogovorili s tamošnjom gazdaricom do danas nisu vidjeli.

“Dobili smo bolju ponudu za posao i nismo više željeli biti u takvom okruženju. Naime, kada smo tražili isplatu plaće, rekli su nam da smo ih pokrali i da slobodno odemo”, priča M. H., koja je tražila da se pregledaju nadzorne kamere u lokalu kako bi dokazali svoj rad. “Zaprijetili su nam doslovce da će nam ‘strgati ruke’. Na to nam je jedan od njihovih zaposlenika rekao kako kamere odavno ne rade i da je bolje da odemo”, priča Zagrepčanka.

MODERNI ROBOVI NA JADRANU: ‘Radimo i po 16 sati dnevno, sedam dana u tjednu! I to za 3000 kuna…’

‘Ni ozljede na radu nisu ih zanimale’

Dora Novak (19), koja je radila u Vrsaru, kaže pak kako se iza osmijeha animatora kriju ozljede, suze i neprospavane noći.

“Moj tim i ja radili smo 15 sati dnevno, bez slobodnog dana. Tijekom pauza učili smo nove koreografije, koje animator mora znati, a koje su se stalno izmjenjivale. Naravno, nismo obavljali samo posao animatora, radili smo sve bez iznimke i nismo se imali pravo žaliti. Spajali smo žice, postavljali pozornicu, bili tehničari i kostimografi, a sve to zbog manjka radnika u animacijskom timu. Iskorištavali su nas koliko god su mogli. Čak i kad su se pojavile prve ozljede ništa se nije promijenilo”, priča Dora dodajući kako su i gosti primijetili da oni stalno nešto rade. Pritom su im govorili da su sigurno dobro plaćeni. Istodobno, oni su se osjećali bezvrijedno i poniženo.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr