Neka djeca glasaju

KLINCI ZNAJU ŠTO JE VAŽNO: E, kad bi djeca mogla glasati…

Htjela je znati tko bi poboljšao škole, smanjio redove kod doktora, izgradio više igrališta i ‘napravio da u dućanu stvari manje koštaju’. Htjela je da tata njene frendice nađe posao, ‘jer oni nikad nemaju novca’, te da nono i baka imaju veću ‘plaću’ jer su oni ipak radili cijeli život.

Tako mi se ne da na ove izbore. Opet valja glasati ‘protiv’, a ne ‘za’. Svi su mi nekako previše ovo ili premalo ono. Jednima zamjeram davnu prošlost, a drugima ovu nedavnu. Svi me farbaju, samo drugim bojama, a meni svejedno. Taj miks plave, crvene, žute, zelene, crne – meni na kraju ispadne siv. Valjda sam postao cinik, barem kada je politika u pitanju.

Friški pogled na stvar

Rekoh, treba mi friški pogled na stvar, pa odlučih svoje pravo glasa delegirati svojoj mlađoj, devetogodišnjoj kćeri. Vodim je sa sobom na ove izbore i neka dijete odluči koga ćemo podržati. I tako joj objasnim o čemu se radi i koji je njen zadatak, a ona se sva ozari od važnosti i cijeloj stvari pristupi s entuzijazmom koji sam ja davno po ovom pitanju izgubio. Dobar početak.

Dijete me potom, onako neopterećeno prošlošću, upita tko što nudi, po čemu se razlikuju sve te stranke i silne liste. Predložim da pokupimo razne letke, pa neka vidi, a mala mi skrene pažnju da je glupo trošiti papir kad sve sigurno možemo naći na netu (tata, moramo čuvati stabla, kaže mi). I onda se ufuramo u klikanje po izbornim programima.

Svega dobrog više, ničeg lošeg, majke mi

Kako je samo gledala kroz razne prozirne slogane. Ništa joj nije značilo što ovi uzvikuju ‘Najbolji kad ne gledate’, ‘Kradom za Hrvatsku’,’ Dug život – kratke noge’ i ostalo. Htjela je čuti nešto konkretnije. Ubrzo je skužila da svi ustvari govore isto – svega dobrog više, ničeg lošeg, majke mi. I tako se upoznala s konceptom predizbornog obećanja. Na koncu je zaključila da će nekom ipak morati vjerovati, ali ako je prevare, da više nikada neće glasati za njih.

I onda smo krenuli redom… Porezi (ono kad nam uzimaju novce) su je malo zabrinuli, ali kad je skužila da su razlike postotak tu, postotak tamo, manje se brinula oko toga koliko će nam uzeti, nego kako će to potrošiti. Sjajno, apsolutno sjajno! Htjela je znati tko bi poboljšao škole, smanjio redove kod doktora, izgradio više igrališta i ‘napravio da u dućanu stvari manje koštaju’. Htjela je znati tko bi napravio da nema oružja, a da umjesto toga imamo više ‘znaš tata, onih korisnih stvari’.

Dijete je apsolutno sposobnije za glasanje od mene

Htjela je da radimo manje smeća i sadimo više stabala. Htjela je da tata njene frendice nađe posao, ‘jer oni nikad nemaju novca’ i da nono i baka imaju veću ‘plaću’ jer su oni ipak radili cijeli život. Kad sam joj pojednostavljeno objasnio relaciju proračuna, državnog deficita i duga, htjela je radije da se stvari odvijaju malo polakše, nego da uvijek budemo dužni.

Moje je dijete apsolutno sposobnije za glasanje od mene! Dajmo djeci pravo glasa! Ovaj učmali sustav zahtijeva novu paradigmu – jednu jednostavnu promjenu koja mijenja sve: stjecanje prava glasa u dobi od sedam godina. Ako znaš čitati i pisati, imaš pravo glasati. Jedan dodatni predmet u školama posvećen demokraciji i obvezno glasanje za maloljetnike. I tada se sve mijenja…

Nikakve floskule više ne igraju, traži se konkretno i jednostavno izražavanje. Neispunjeno obećanje se trajno kažnjava. Budućnost je u fokusu, a ne povijest. Promjene moraju biti osjetne i korijenite. Ako nudiš dobru stvar, spremni smo (malo) čekati. Tko može imati bolji sustav vrijednosti od djece? Tko može biti jasniji u razlučivanju dobrog i lošeg? Koje bi dijete izabralo naoružanje pred školstvom, nacionalizam pred socijalnom pravdom? Koje bi dijete toleriralo korupciju, dvoličnost ili neispunjeno obećanje?

Pomicanje dobnih granica

Uostalom, zar djeca nisu građani ove države (svijeta)? Zašto ne bi imali pravo glasa? Pa oni također plaćaju porez, svaka kupljena čokoladica u cijeni sadrži PDV. Djeca su podvrgnuta oporezivanju bez zastupanja, ili kako se to na engleskom lijepo rimuje – taxation without representation – potpuno neprihvatljiv koncept modernog demokratskog društva.

Ideja dječjeg prava glasa nije novost. U svijetu je prisutna tendencija snižavanja dobne granice stjecanja glasačkog prava. Većina demokratskih država je negdje tijekom 70-ih snizila dobnu granicu s 20-25 godina na 18 godina, a u narednih par desetljeća se trend proširio ostatkom svijeta. Potom se granica krenula pomicati prema 16 godina. Austrija je 2007. godine postala prva među vodećim svjetskim demokracijama koja je i usvojila ovu novu dobnu granicu, i to nakon Nikaragve, Brazila i Estonije, te nešto prije Ekvadora. U Britaniji je pokret uzeo maha, ali još uvijek bez rezultata, osim na marginama britanskih područja Isle of Man, Jersey, Guernsey, te prilikom škotskog referenduma neovisnosti. Dakle, krenulo je. Dešava se. Pitanje je vremena kada će trend zavladati svijetom i sniziti dobnu granicu glasanja na 16, pa na 14 godina i niže.

Pravo glasa već sa sedam godina

Ma ajmo to sve preskočiti i dati djeci pravo glasa već sa sedam godina. I to neposredno, a ne u okviru nekog tzv. ‘Demeny glasanja’ – kada se dječje pravo glasa prenosi na roditelje. To je bezveze i potpuno podložno manipulaciji. Pa ja nikome ne vjerujem koliko svojoj djeci. Potpuno sam uvjeren da bi ona našla bolji put naprijed nego li ja ili moji starci.

Koliko bi se promijenila slika našeg biračkog tijela? Značajno!

birac48dko-tijelo
Koliko bi se time promijenilo naše društvo? Možda ne možemo znati, možda bi to bio tek neuspjeli društveni eksperiment, ali ja sam nekako sklon vjerovati da bi promjena bila brza i pozitivna.

Ili se možemo ugledati na Svetu Stolicu i ukinuti pravo glasa svima ispod 80 godina starosti. Meni su nekako djeca svetija.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr