NA GILJOTINI U BiH

‘BILI SMO NA VRHU VOJNE INDUSTRIJE’: Kako je uništen gigant bivše Jugoslavije koji je proizvodio za Airbus i Boeing

Tvornica “Soko” iz Mostara u bivšoj je Jugoslaviji bila industrijski gigant sa šest tisuća radnika koji su radili za Boeing i Airbus. Danas je, kažu oni koji su u njoj nekad radili, “samo misaona imenica”, a na prostoru na kojem se nekad nalazila tek je sajmište.

“Soko” je izgrađen 1949. godine i njime je počela inustrijalizacija Hercegovine. Proizvodio je čak 16 različitih svojih tipova zrakoplova, ali i helikoptere te raznu vojnu opremu. Paralelno s tim razvijana je i proizvodnja za civilni sektor, pa su se tako proizvodili od klime rashladnih uređaja do montažnih kostrukcija. Za “Soko” su radile i brojne druge tvrtke s područja bivše Jugoslavije, a on je izravno proizvodio za Boeing, Douglas, British Aerospace, Airbus, Dassault Aviation, De Havilland Canada, Sikorsky i mnoge druge.

Avion J-22 Orao razvijan je u suradnji sa rumunjskom avioindustrijom INCAS i danas leti. Super uspješni projekt holikoptera Gazellea s francuskim Aérospatialeom doveo je Soko do vrhova vojne industrije. Sve ovo praćeno je visokim standardima kvalitete i certifikatima o kojima današnje tvrtke s ovih prostora mogu samo sanjati. Mnogi i danas lete.


Civilni sektor doslovno je radio sa cijelim svijetom, od montažnih sela za naftaše po Sibiru, hokejaških stadiona u Češkoj i Slovačkoj, do objekata u Iraku i Južnoj Americi. Godišnji promet Sokola mjeren je milijardama dolara.

Sindikat u bici za pokretanje proizvodnje

Onda je došao rat i sve ono što je donio, jedan dio tehnike odvukla je JNA kad se povlačila, ali su sačuvani dijelovi proizvodnih kapaciteta i ljudski kapital. Time je ipak ostala osnova koja je sigrno mogla biti baza jedne velike ili puno malih tvrtki metalne industrije. Prepoznali su to tamošnji sindikalisti koji su 1998. krenuli u bitku za ponovno pokretanje proizvodnje.

“Pokušavali smo, tražili, borili se. Nema vrata na koja nismo pokucali, od evropskih sindikata, tripartitnih sastanaka sa sindikatima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i sindikatom Herceg-Bosne koji je tada postojao, išli do vrha države u Sarajevu, ali sve se svelo samo na obećanja i riječi ‘bit će’ i ‘još nije vrijeme’. U sedam-osam godina samo po pitanjima prava radnika Sokola i pokušaja da se nešto konkretno napravi na polju obnove tvrtke bili smo u Sarajevu bar trideset puta, da ne kažem o pokušajima na drugim adresama, stotine aktivnosti, ali povratka u Soko nije bilo, ni pojedinačno, ni grupno”, priča za Klix.ba Salko Džoklo koji je 15 godina prije rata radio u tvornici i nakon rata predvodio borbene sindikaliste.

Ističe kako su u svojoj borbi bili svjesni da neće moći pokrenuti tvornicu onakvu kakva je bila, ali i činjenice da mogu raditi puno toga drugoga u njoj jer su imali relativno očuvanu tvornicu i ljudski kapital.

“Tko je jamio, jamio je”

Na razumijevanje nisu naišli ni kod tadašnjeg vodstva Sokola niti kod vladajućih u Sarajevu. “Njih to nije zanimalo, i uvijek me pogodi ona ‘tko je jamio, jamio’ i to se odnosi isto i na HDZ i na SDA, prešutni dogovor, što imaš ti, to je tvoje, što imam ja, to je moje. Danas je ispalo da oko Sokola nitko nema ništa, da je sve propalo. Dolje je sad carinska uprava, Uprava za indirektno oporezivanje, dva tri mala proizvodna pogona, ali nema niti 0,5 posto onog što je nekad bilo”, priča sindikalist koji je svoju bitku završio 2012. kao i njegove kolege. U međuvremenu, kaže, nestalo je ljudi koji su ostarjeli ili umrli, a time i šanse da se nešto napravi.

“Politika nikad neće napraviti auto ili traktor, to rade ljudi, politika ne može napraviti niti kariolu, to rade ljudi od struke, a oni izumiru”, kaže zaključujući: “Soko je danas misaona imenica”.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr