Što zamjeramo roditeljima, djedovima i bakama?

Fenomenalna predstava Montažstroja dala nam je uvid u ono što ‘potrošena generacija’ Hrvata, ona koja je bila u naponu snage i zrelosti u doba demokratskih promjena, osjeća i misli. Tko nije bio u Lisinskom u nedjelju, to može saznati u ponedjeljak navečer.

Nakon višemjesečnog Montažstrojevog rada s naturščicima iz generacije starije od 55 godina, u nedjelju je u Lisinskom publika konačno mogla vidjeti “55+”, predstavu nastalu pod redateljskom palicom Boruta Šeparovića, koja našu pažnju usmjerava njima – našim roditeljima, bakama i djedovima.

Radi se o dosad neiskušanom konceptu. U prvom dijelu predstave gledamo ih individualno – svatko od njih ima za svoj nastup onoliko sekundi koliko godina imaju. Te kratke priče o najbitnijim momentima njihovih života neviđeno su dirljive, na trenutke urnebesno smiješne i, ponekad istovremeno, neopisivo tužne. Jednostavno prikuju gledatelje za sjedalo.

“To je ono autentično što nećeš pročitati nigdje u novinama”, komentirala je novinarska veteranka Jasna Babić po izlasku iz Lisinskog u razgovoru s glumcem Vilijem Matulom, fasciniranim životnom energijom koja izbija iz svakog od ovih priučenih mu kolega.

Povijesni događaj u Lisinskom

Ako ih prvi dio predstave pokazuje u njihovoj ljudskosti, slabosti i snazi, onda je drugi dio predstave posvećen njima kao javnim, političkim životinjama. U samom startu drugog dijela uprizoren je povijesni govor Franje Tuđmana na Prvom općem saboru HDZ-a, koji je te 1990. godine neprestano prekidan gromoglasnim pljeskom.

Što je ostalo i nastalo od tog govora?

Sustav solidarnosti se raspao, a oni to osjete najviše. Solidarnost im je najpotrebnija, marginalizirani su, isluženi. A opet, svjesni su da su i suodgovorni što je došlo vrijeme u kojemu je čovjek čovjeku vuk; u vrijeme promjena bili su dovoljno zreli da bi sudjelovali u političkom životu Hrvatske.

Sada su svedeni na glasački stroj i nastoje uložiti truda koliko mogu kako bi postigli neizvjesne rezultate, bar da pokušaju ispraviti ono što je krenulo krivo u zadnje 22 godine.

Obraćanje generaciji koja dolazi poslije njih

Od početka Domovinskog rata do danas prošlo je taman onoliko godina koliko je trebalo da nakon završetka Drugog svjetskog rata počne buđenje generacije djece nezadovoljne svijetom kojemu su na čelu njihovi roditelji, formirani zreli ljudi u doba velikog rata.

U slučaju 55+, djeca slušaju o stvaranju i funkcioniranju današnjeg svijeta iz perspektive vlastitih starješina, a njihova pobuna je u drugom planu – tek bi se trebala dogoditi.

Traže li da im oprostimo? Misle li da bi bilo tko mogao to napraviti bolje od njih? Jesu li išta mogli napraviti drugačije? Što su mislili da će se dogoditi? Je li osjećaj da je dolaskom demokracije u Hrvatsku nestala solidarnost tipična nostalgija za danima kada su imali više snage, kada su bili zdraviji, mlađi, moćniji? Što se sada može napraviti?

Pola publike napustilo dvoranu

I, možda je najbitnije pitanje, zašto je bar polovica publike u ovom drugom dijelu predstave odlučila napustiti Veliku dvoranu – odbija li nas njihova demagogija ili to što nikad nisu bili iskreniji?

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr