Intervju tjedna o 'priči o uspjehu': Nije to zbog ljubavi. Oni su vidjeli korist za sebe

Uskoro će biti pola godine kako je Hrvatska ušla u Europsku uniju i čini se da taj početak “zajedničkog života” ne prolazi baš najbolje. Ako ostavimo sukob oko “lex Perković” po strani, čini se da Hrvatska ne uspijeva iskoristiti sve ono što EU nudi, odnosno postoji bojazan da neće uspjeti povući novac iz fondova koji su joj na raspolaganju. Iako vlast tvrdi da će Hrvatska povući više nego što u zajedničku kasu uplaćuje, ipak se čini da je to daleko ispod onoga čemu bismo trebali težiti, a s obzirom na probijanje nekih rokova, postoji i zebnja da su državne institucije nespremne za povlačenje sredstava koja Hrvatskoj u ovoj krizi itekako trebaju. O iskustvu zemlje koja je s fantastičnim uspjehom iskoristila gotovo sve što EU pruža razgovarali smo u Intervjuu tjedna s bivšim hrvatskim veleposlanikom u toj zemlji, Ivanom del Vechiom.

Bili ste hrvatski veleposlanik u Poljskoj od 2008. do 2013. godine i svjedokom poljske “priče o uspjehu”. Što je Poljsku učinilo danas jednom od gospodarski najstabilnijih zemalja srednje Europe i Europske unije?
Prije svega, to su dugotrajne pripreme za ulazak u Europsku uniju, koje su počele korištenjem pretpristupnih programa. U tom razdoblju Poljaci su puno naučili od Talijana, Nijemaca, Nizozemaca. S tim u vezi, donijeli su i novi regionalni ustroj zemlje, u sklopu kojeg su broj svojih županija, odnosno vojvodstava smanjili s 49 na 16. Decentralizirali su državu i na razinu vojvodstava su spustili odgovornost za gospodarski razvoj regija. Njihove županije veličine su od 1,5 do 2,5 milijuna stanovnika. Vrlo su precizno utvrdili i odnose između županijskih i lokalnih vlasti, gradova i općina. Nadalje, što je vrlo važno, donijeli su vrlo precizne strategije na razini države, dakle generalne strategije i strategije za svaku od županija. Državne i županijske strategije morale su biti usklađene, jer ako nema te usklađenosti, nema prihvaćanja pojedinih projekata. I najvažnije od svega, cijelo to vrijeme pripremali su se timovi ljudi, i to na razini države kroz Ministarstvo regionalnog razvoja, te na razini županija, odnosno vojvodstava, gdje je svaka županija stvorila svoj vlastiti tim za pripremu i aplikaciju projekata. Jasno je da su i svi veći gradovi formirali svoje razvojne agencije. Interesantno je da je na razini države ostalo samo ono što je vezano za državne projekte, poput cesta, željeznica, velikih infrastrukturnih projekata te nadzor nad ravnomjernim razvojem svih županija. Zapravo, tek trećina europskih sredstava, koja su u prvom razdoblju iznosila oko 70 milijardi eura, ostala je na raspolaganju i upravljanje državi, a sve ostalo, znači dvije trećine, spušteno je na razinu županija. Kroz to se razvio vrlo interesantan natjecateljski duh između općina, gradova i županija, jer su postojala i dodatna sredstva za najbolje. Ta konkurentnost dodatno je razvila vrlo intenzivan i ozbiljan pristup u nadmetanju najboljih projekata. Mislim da su to ključne stvari koje su pomogle da Poljaci vrlo brzo transformiraju svoje društvo, u malo manje od 10 godina, koliko su članica Europske unije.

Ako uspijemo u idućih nekoliko godina prosječno godišnje povući milijardu eura iz europskih fondova, te milijardu stranih investicija, Hrvatska je na putu da vrlo brzo izađe iz trenutačne situacije ekonomske depresijeMislim da je Hrvatskoj dobro prezentiran taj poljski primjer i da smo puno radili na tome da se taj njihov know how primijeni na najbolji mogući način. Reći ću samo da je potpisan sporazum o suradnji između dvaju ministarstava, te da su i ministar Grčić i njegov prethodnik bili u Poljskoj, da su se više puta susreli s ministricom Elżbietom Bieńkowskom. Ministrica Bieńkowska, koja je u međuvremenu postala prva potpredsjednica Vlade, najzaslužnija je za tih oko 70 milijardi eura u prvoj petogodišnjoj tranši, koja je završena 2012. godine. U međuvremenu je Poljska, za razdoblje do 2020. godine, osigurala dodatnih preko 110 milijardi eura iz proračuna EU. Naše Ministarstvo regionalnog razvoja s njenim ima odličnu suradnju. Uz to smo organizirali susrete naših župana s poljskim županima, u sklopu te suradnje je šest naših županija potpisalo sporazume o suradnji sa šest poljskih vojvodstava i mislim da su neke hrvatske županije, spomenut ću Vukovarsko-srijemsku, Splitsko-dalmatinsku, Primorsko-goransku, kao i druge, napravile veliki napredak na bazi tih iskustava i mislim da su najbolje u povlačenju sredstava iz fondova EU.

To su dobri primjeri, ali koliko je Hrvatska kao cjelina bila uspješna u kopiranju tog modela, koliko će biti uspješna u odnosu na Poljsku.

Budući su projekti o kojima govorim tehnički gotovo identični, njihova iskustva mogu za nas biti od velikog značaja. Kanalizacija i infrastruktura u Varšavi i u Zagrebu su iste, potrebno je samo prilagoditi projekt nacrtima, domovi kulture su isti, pješačke i biciklističke staze su iste, kulturni objekti i tako dalje. To su ogromna sredstva koja su Poljaci dobili na tim projektima. Recimo, uređenje prometa i javnog transporta u gradovima, upravljanje otpadom, pročišćavanje voda itd. Nisam dovoljno upoznat kakvo je stanje sada s pripremom projekata u Hrvatskoj, ali mislim da se na tome ozbiljno radi i da bi se u iduće dvije-tri godine trebala dogoditi eksplozija realizacije takvih programa, što bi trebalo pokazati ono što građani Hrvatske još nisu osjetili, a to su benefiti, koristi ulaska u Europsku uniju. Napravili smo veliki napor da se za to pripremimo. Očekujem da će u iduće godinu-dvije građani kroz korištenje tih fondova na svim razinama, državnoj, regionalnoj, od potpora malom i srednjem poduzetništvu, poljoprivredi, zapravo, osjetiti benefite ulaska u Europsku uniju.

Želite reći da i Hrvatska ima šansu postati priča o uspjehu, bez obzira što tako ne izgleda u prvih šest mjeseci našeg članstva?
Poljska je svoj uspjeh bazirala na tri elementa, na fondovima Europske unije, od kojih je dobila prosječno oko 10 milijardi eura godišnje u posljednjih šest-sedam godina. Drugo, preko agencije za promociju stranih ulaganja privukli su prosječno oko 10 milijardi eura stranih ulaganja godišnje. I treće, bila je naglašena briga o malom i srednjem poduzetništvu. Ako uzmemo da je ponder između Poljske i Hrvatske 10, to znači da ako uspijemo u idućih nekoliko godina prosječno godišnje povući milijardu eura iz europskih fondova, te milijardu stranih investicija, Hrvatska je na putu da vrlo brzo izađe iz trenutačne situacije ekonomske depresije.

Želite reći da je Hrvatska pokušala puno toga naučiti, a da ćemo tek vidjeti je li i naučila što je trebala.
Tako je. Rezultati u idućih godinu-dvije pokazat će koliko je administracija pripremljena.

Koliko je poljskom uspjehu pomogla činjenica da su država i lokalne zajednice organizirale besplatna savjetovališta i pomoć u pisanju projekata i apliciranju za fondove građanima, udrugama i poduzetnicima, dok je kod nas puno toga prepuštano konzultantima, koji svoje usluge naplaćuju.
Očekujem da će u iduće godinu-dvije građani kroz korištenje fondova na svim razinama, državnoj, regionalnoj, od potpora malom i srednjem poduzetništvu, poljoprivredi, zapravo, osjetiti benefite ulaska u Europsku unijuPoljsko iskustvo s konzultantima nije dobro. Oni su vrlo brzo uvidjeli da imaju više problema s apliciranjem projekata koje su radili konzultanti, te su, a to je posebno važno, imali puno problema s evaluacijom nakon izvedbe projekta. To je vrlo kompliciran proces jer se mora vrlo precizno pokazati jesu li sredstva utrošena prema standardima i u skladu s odobrenim projektom. Ako to nije bilo tako, plaćaju se visoke kazne. Zbog toga, da bi bili sigurni da neće biti problema, sve projekte pripremali su i vodili domaći stručnjaci i agencije koje su formirali na svim razinama. Mislim da o tome Hrvatska treba voditi računa.

Hrvati još, čini se, nisu osvijestili činjenicu da su građani Europske unije. Vi ste u Poljskoj proveli pet godina, od 2008. do 2013., te ste svjedočili svojevrsnoj transformaciji poljskog društva.
Poljaci su vrlo vrijedni ljudi i ono što mi se svidjelo – shvatili su da je Europska unija šansa, ali da su oni ključan faktor. Kad Poljak danas izgubi posao u nekoj firmi, već sutra planira što će otvoriti, nekakvu radnju, trgovinu, samostalni biznis. Preuzeli su odgovornost za sebe i svoje obitelji u najvećoj mjeri i to je jako važno. Naravno da su u tome imali i državnu potporu. Osim toga, reindustrijalizirali su zemlju na bazi stare industrije, putem stranih ulaganja, tako da Poljaci danas proizvode mlazne motore, helikoptere, bespilotne letjelice, autoindustrija im je jaka, proizvode od automobila, tramvaja i autobusa do vlakova. Poljoprivredna proizvodnja – zemlja koja je bila potpuno agrarno zapuštena, u posljednjih je osam godina povećala izvoz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u članice EU za 126 posto. Počeli su konkurirati Francuzima u proizvodnji sireva. Refleksija toga se najbolje može vidjeti u Varšavi, koja je danas dvomilijunski grad u kojem se nalaze predstavništva najvećih europskih i svjetskih kompanija, mnogih financijskih institucija. Varšavska burza postala je jača od bečke ili berlinske. Tu se vidi koliko je ta transformacija bila uspješna.

Ipak, njihov početak nije bio tako jednostavan, velik je dio recimo mljekarske industrije bio u velikim problemima zbog uvoza iz Njemačke.
To je priča za sebe. Osamdeset posto ukupne mljekarske proizvodnje u Poljskoj je organizirano kroz zadruge. Njima je ponuđeno zadrugarstvo, ali ne u onom pejorativnom smislu. Proizvođači mlijeka, bez obzira imali dvije ili osamsto krava, udružili su se, izgradili pomoću fondova Europske unije male mljekare i postavili menadžere. Otkupne cijene mlijeka se određuju ovisno o tome koliko su im bili profitabilni izlazni proizvodi, sirevi, mliječni proizvodi i tako dalje. Mali nisu propali, nego su ušli u zadruge. Zadruge im osiguravaju jeftinije kredite za kupnju krava, pomažu kod obrade njiva za stočnu hranu itd. Obišao sam nekoliko takvih zadruga i vidio kako to funkcionira.

Poljaci su bili jako složni, postojao je konsenzus političkih stranaka, ali i drugih društvenih struktura. Crkva se primjerice uključila u kampanju da se poljoprivrednike pozove i educira da apliciraju za poticaje EU. Toga nekako u Hrvatskoj nema…
Poljaci kažu da je sam papa Ivan Pavao II. spasio referendum o ulasku u Europsku uniju kad je rekao da su istočna i zapadna Europa dva plućna krila. Referendum je trajao dva dana. Ali danas postoji apsolutni konsenzus, danas ne postoji stranka u poziciji ili opoziciji koja je protiv Europske unije. Ne zato što vole EU, nego zato što su vidjeli korist za sebe od Europske unije, što su dobili tržište i efikasno reagirali na njega. Danas se o Poljskoj govori kao o trećem stupu stabilnosti EU. Poljska je napravila jedan ogroman iskorak, ali isključivo zbog toga što su benefiti bili ogromni.

Što se tiče samih građana, koliko su oni zadovoljni u onom osobnom, građanskom smislu, osjećaju li se drugačije kao građani EU, što se promijenilo, osim ekonomije?
Poljaci su putnici, vole obilaziti svijet. Ta potreba počinje još u studenskim danima. Dok nisu imali novca, s ruksakom na leđima obilazili su svijet. I sad zamislite Poljaka koji više ne treba preko švercera nabavljati sto dolara i putovnicu, sad ima dovoljno novca i slobodno se kreće po svijetu, te ne mora prolaziti kroz kontrole. To oni osjećaju, to priznaju. Danas Poljak sjedne u automobil i ode u Njemačku u šoping preko vikenda, bez da ga tamo čekaju tenkovi i bodljikava žica. A to se nije događalo tako davno.

Je li te promjene pratio i razvoj organizacija civilnog društva?
Prirodno. Kad jedna zemlja ima dva milijuna studenata, pet, šest sveučilišta europske kvalitete na kojima studira sve više studenata iz cijeloga svijeta, to predstavlja intelektualnu i društvenu osnovu kao neiscrpan izvor ideja i inicijativa. Poljska je na taj način postala otvoreno društvo koje je shvatilo da je Europska unija njihova velika šansa, ali i odgovornost.

Od svega što ste vidjeli u pet godina provedenih u Poljskoj, što vas se najviše dojmilo?
Inicijativa, samoinicijativa, preuzimanje odgovornosti za sebe. To sam posebno vidio kod Poljakinja. To je nevjerojatno. Svatko želi otvoriti firmu, imati vlastiti biznis i biti neovisan. Sam donositi odluke. Nema tog sustava koji može motivirati ljude ako oni to sami ne žele. To je ono što me najviše impresioniralo i što bih volio da se probudi i kod nas Hrvata. Da jednostavno kažemo “danas moram napraviti nešto za sebe”. Jasno je da država mora stajati iza toga, ali se moramo pokrenuti, početi razmišljati u čemu smo najbolji, moramo vidjeti što možemo ponuditi na tržištu. Primjerice obišao sam jednu farmu krava i vlasnika koji ima osmero djece i svi su završili studij ili su bili pri kraju. Nije se žalio ni na koga. To je bila njegova misija. To nam nedostaje i morat ćemo početi razmišljati na taj način. Država mora stvoriti uvjete, ali na nama građanima je da budemo aktivniji, da budemo ambiciozniji, da preuzmemo odgovornost za sebe. U Poljskoj je recimo država stala iza njih. Primjerice onaj tko želi pokrenutu vlastiti biznis, može bez većih problema dobiti do 200 tisuća kuna za projekt. Dobiva mentora i ako projekt ne uspije, nema velike štete. Važno je dati šansu. U Poljskoj se tako otvara oko 400.000 tzv. start-up kompanija na godinu. Trećina propadne, ali dvije trećine ostanu.

Prema europskom građanstvu je projekt Hrvatskog pravnog centra, koji provodi s partnerom Net.hr-om te pridruženim partnerima – lokalnim radijskim stanicama. Projekt financira Europska komisija (koja ne odgovara za sadržaj emisija i članaka).

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr