Isto je jučer u Saboru rekao i bivši Mostov ministar gospodarstvaTomislav Panenić. Jutarnji list piše, pak, o barem pet vrlo čvrstih razloga zbog kojih zatvaranje rafinerije u Sisku nije moguće u nekom kratkom razdoblju, niti kao jednostrani potez mađarskog MOL-a, a ni kao prešutni dogovor s Inom.
Nema gašenja bez suglasnosti hrvatske strane
Prvi razlog, prema Jutarnjem, jest međudioničarski ugovor sklopljen između Vlade i MOL-a u kojem je uglavljeno da gašenje neke od Ininih djelatnosti nije moguće bez suglasnosti predstavnika Vlade u upravnim i nadležnim tijelima kompanije. Tu je odredbu MOL ranije pokušavao zaobići argumentima da zatvaranje sisačke rafinerije nije gašenje djelatnosti, s obzirom na to da bi se nafta i dalje prerađivala u riječkoj rafineriji, a zatim i pokušajima da se takva odluka indirektno donese kroz standardni godišnji poslovni plan - koji se donosi na Upravi, bez utjecaja Nadzornog odbora. Te su pokušaje hrvatski članovi Uprave uspješno sprječavali rušenjem kvoruma. Kada bi MOL samostalno i donio takvu odluku, ista bi vjerojatno bila osporena sudskim putem. A preostaje i mogućnost arbitraže.
Vlada može zatražiti arbitražni postupak
Hrvatska Vlada je još 2014. podnijela zahtjev arbitražnom vijeću UNICTRAL-a u postupku koji vodi protiv MOL-a da izda privremenu mjeru zabrane gašenja rafinerija. Vijeće je na taj zahtjev odgovorilo nalogom MOL-u da Inom upravlja vodeći računa o njenom najboljem interesu. Jednostranu odluku o gašenju prerade nafte u Sisku Vlada bi vjerojatno pokušala zaustaviti žalbom arbitraži tvrdeći da bi takva odluka izazvala dugoročne posljedice na poslovanje Ine, koje u slučaju da Vladina tužba bude prihvaćena i ugovor s MOL-om poništen ne bi mogle biti poništene. Također, gašenjem sisačke rafinerije postali bi bespredmetni i zahtjevi hrvatske strane da MOL izvrši modernizaciju rafinerije - što je također obveza iz originalnog Međudioničarskog sporazuma, piše Jutarnji.
Transport nafte u Rijeku (još) nije moguć
Sisačka rafinerija gotovo u cijelosti prerađuje domaću naftu koje godišnje ima oko 600.000 tona, a koja se s proizvodnih polja mrežom cjevovoda transportira u Sisak. Osnovni tehnički izazov gašenju sisačke rafinerije jest nemogućnost transporta te nafte u neku drugu rafineriju. Stručnjaci smatraju da je transport cjelokpupne količine nafte iz Siska u Rijeku iz ekoloških, sigurnosnih i tehničkih razloga nemoguć. Stoga je realno da se, barem do osposobljavanja sustava jadranskog naftovoda, domaća nafta prerađuje u Sisku.
Gašenje bi donijelo dugotrajan regulatorni proces
Nadalje, postoje i regulatorni razlozi jer je u cijelom nizu koncesijskih rješenja za starija Inina naftna polja (Žutica, Stružac, Beničanci) izričito navedeno da će nafta biti prerađena u sisačkoj rafineriji. To znači da bi gašenje proizvodnje u sisačkoj rafineriji podrazumijevalo i nužnost promjene niza koncesijskih rješenja, što je dugotrajan regulatorni proces. Dodatni je problem, piše Jutarnji, što je nakon ulaska nafte u transportni sustav tehnološki nemoguće odrediti s kojeg polja nafta dolazi, pa stoga i odrediti za koji dio domaće nafte postoje regulatorne obveze prerade u Sisku.
Najprije treba modernizirati riječku rafineriju
Na kraju, očigledno je da budućnost sisačke rafinerije ovisi i o budućnosti one riječke. Promatra li se sposobnost rafinerijske prerade kao strateški energetski resurs, jasno je da Vlada bilo kakvom razmatranju budućeg gašenja sisačke rafinerije ne može pristupiti prije nego što se dovrši druga faza modernizacije riječke rafinerije, koja bi osigurala dugoročnu održivost takvih industrijskih kapaciteta u Hrvatskoj. Zbog toga u konačnici i aktualni Zakon o energiji rafinerije definira kao strateške energetske objekte, gdje država definira i kontrolira stupanj njihove tehnološke razine.
