SPLITSKI BESKUĆNIK

TUŽNA PRIČA ‘MALOG ROBIJA’: ‘Mama me ostavila, mnogi su me prevarili. Imam samo jednu želju’

Robert Marić rodom je iz Banjaluke i ima 37 godina. U Splitu ga dobro poznaju, beskućnik je u Centru za beskućnike u kojem se sprijateljio s volonterima koji se za njega brinu već šest godina.

On tamo nije dospio svojom krivnjom. Radi se o vedrom i marljivom mladiću koji ima samo jednu želju – pronaći posao.

‘Meni je najveći problem škola. Kako sam izbjegao iz Banjaluke kad je zaratilo – a to je bilo tačno na dan kad sam trebao krenut u školu za autolimara – tako sam ostao samo sa osnovnom školom. I to mi je kasnije bilo najveća prepreka: ne mogu radit ništa nego kao čistač, na građevini, neku fizikalu ili kao pastir. A radio sam sve to’, rekao je Robi Slobodnoj Dalmaciji.

Posao traži po internetskim portalima u prihvatilištu, u novinama…

Ostavljen kao dijete

Majka ga je ostavila kao dijete, a usvojila ga je sestra njegove bake. Oca nikad nije upoznato, rekli su mu da je umro kada je on imao tri godine.

‘Ni njegove ne poznam. Bakinu sestru sam zvao baka, i ona mi je bila sve: i otac i majka. Doduše, kasnije sam prisilno i s majkom komunicirao, ali više ne želim čuti ni za nju, ni za sestru. Razočarale su me tako da bih volio da ih niti nemam’, rekao je ogorčeno.

Govori kako je imao sretno djetinjstvo s bakom, sve do rata. Pobjegli su i izbjegličkim autobusem došli u Pulu. Na kraju je stigao u Karlovac i tamo ostao šest godina. Kada se izbjegli Srbin vratio u kuću u kojoj su živjeli, morali su dalje.

Završio je naposlijetku u prognaničkom naselju Gaza, gdje je živio do 2008. Radio je kao kamenoklesar i zarađivao vlastiti novac.

U prognaničkom naselju živjela je i njegova majka koja joj je u toj fazi priredila još dva velika razočarenja.

Majka trošila njegov novac

‘Saznao sam, kao prvo, da je godinama umjesto mene uzimala i trošila mjesečno mojih petsto kuna na koje sam imao pravo kao prognanik, a da ja za to nisam ni znao! Naprosto nisam znao da imam pravo na taj novac, tu pomoć; ali ona je znala. Lijepo ih podizala umjesto mene i ništa mi nije govorila! Ma, nije petsto kuna neka velika para, ali tri-četri godine tako, ej! Poludio sam. Ma, bar da je za nešto pametno trošila, nego na gluposti’, ispričao je.

Prekrižio je i majku i sestru, pomirio se s tim da je sam na svijetu te našao posao kod Senja na građevini. Neko je vrijeme radio i u hotelu u Dubrovniku kao čistač.

‘Tamo mi je bilo super, ali žao mi je što nisam novaca zaštedio jer sam im’o skoro tisuću eura plaću sa svim prekovremenim satima! Ali, tko će bit’ u Dubrovniku, a ne potrošit’?! Tamo sjedneš na kavu, piće, ode sto kuna. Eh, sad se kajem…, kaže Robi.

Pješice putovao do Rijeke

Prošao je sve i svašta, nije dobio novac za svoj rad pa je uzeo ruskak i uputio se u Rijeku. Putovao je dio pješice, dio autostopom.

‘Bio sam umoran, bunovan i gladan. Vidio me jedan čovjek i poslao me u prihvatilište za beskućnike. Tamo sam ostao dva mjeseca, a potom ponovno našao posao na građevini i unajmio garsonijeru s jednim cimerom’, ispričao je.

Jedno je vrijeme prodavao časopis Ulične svjetiljke, ali i tu mu je poslodavac ostao dužan. Uskoro je morao napustiti prihvatilište.

‘Nisam znao što da radim, da plačem ili ubijem nekog da me smjeste bar u zatvor. Očajan sam bio. A onda su mi u riječkom prihvatilištu rekli da mogu otići u Split jer tamo ima mjesta i mogu ostati koliko treba. I to me spasilo’, ispričao je Robi.

Brine ga zdravlje

Najveći problem mu predstavlja kilaža, ali se trudi da sve drži u granicama.

‘Nisam imao većih problema sa zdravljem, tu sam imao sreće. Mogu raditi teške poslove na građevini, nikakav problem. Jedino me šećer malo zezao, i imam nešto visok tlak. Zato sam odlučio smršaviti. Nikad nisam pušio, ne volim ni cigarete ni alkohol, ali slab sam na gazirano i slatkiše. Kod donesu kolače u prihvatilište, onda neki neće da pojedu svoje, pa tako ja pojedem po pet-šest kolača. Ali odlučio sam da neću više! Išao sam ovdje, u Dom zdravlja na pregled, moram samo pripazit što jedem.

Uzmem kupus, rižu, napravim sebi juhicu iz kesice, zdravo se hranim. Ne pijem gazirane sokove, ne jedem ni ‘maze’, znaš one mazalice, kečap, majonezu i to. Odlučio sam, i već skinuo par kila. Imam osobnu kartu s adresom prihvatilišta, a odnedavno sam dobio i socijalu od osamsto kuna mjesečno. Za te pare kupim sebi same čajeve i juhice! Mogu skuhati sebi ovdje, nije problem, mogu i odjeću oprati (dobijemo iz donacija što treba). Tako ja sebi namaknem lijepo novaca ljeti od boca plus socijala, preko tisuću kuna sve skupa. Ali, zimi nema toliko boca’, kaže tužno.

Namakne nekakvu zaradu, ali svejedno je to premalo.

‘Kad bi mogao dobiti još 800 sigurnih kuna mjesečno, ja bih se bi neki smještaj našao. Volio bih imati falimiju, ali to je nekako prevelik san za mene. Samo da mi je posao imati’, kazao je Robi.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr