Pozadina predsjednikove skandalozne izjave

U jednoj maloj zemlji, u kojoj najjeftinije meso u supermarketu izgleda minirano, na jednom malom brdu, na kojem oko velikog dvorca bezbrižno trčkaraju bambiji, naporno radi jedan mali predsjednik.

Mali je ne toliko svojom visinom, koliko… Naprosto ne možete reći da je velik čovjek. Ipak, velik je po jednoj stvari. Smatra da ima sve i zbog toga nikad nije kukao. I prezire kukanje više od ičeg.

Objektivno, zašto bi kukao? Ima posao iz snova, a da bi ga se domogao, presudne su bile dvije jednostavne aktivnosti – morao je putovati o tuđem trošku i morao je prodavati maglu. Ovo je zemlja prilika i tko kuka taj je nezahvalan!

U zamjenu za ovako naporan rad, dobio je to da svakoga dana udiše čist brdski zrak, na sigurnoj nadmorskoj visini, daleko od podanika i ispušnih im plinova u plućima. U njegovom dvorcu nikad ničega nije falilo. Zaposlenici su izvanredno dobro plaćeni, veseli i uvijek spremni na šalu, pa čak i ako nisu naročito duhoviti. Bože moj, bitno je da su dobro raspoloženi, a u njemu je poseban ponos izazivala činjenica da među njima ima i nekoliko sretnih vojnika, koji su daleko od stresne definicije vlastitog posla. Najveći stres na Pantovčaku je kad čučite u grmlju i čekate da vam prođe dan, a s leđa vam se prikrade paun i drekne na vas svojim potpuno neopasnim, ali zastrašujućim krikom.

Prevencija kukanja i celulita

Tamo gore, ako je potrebno pomaknuti dvije stolice, dovoljno je okrenuti broj telefona i odnekud će se stvoriti dva radnika koji će iste primaknuti bliže kaminu.

Neki drugi nasmijani zaposlenici će optrčavati stazice kojima je prošarano ovo idilično brdašce i to u svrhu prevencije ili topljenja postojećeg celulita. Ta neugodna “narančina kora” koja se stvara na seksi bedrima kad predugo sjediš na stražnjici nekad vas zaista može natjerati u očaj.

A to je neprihvatljivo. Što ono naš mali predsjednik zaista ne voli? Kad kukate, tako je. No, ako ste njegov zaposlenik, neće vas kazniti, nego će u maniri dobroga poslodavca posegnuti ako treba i za 826 tisuća kuna poreznih obveznika da vam vrati osmijeh na lice. Kako mu zaposlenici ne bi nikad kukali, on će im isplatiti svaku minutu koju se dulje zadrže na brdu, pa makar to bilo zato što su zaboravili gdje su parkirali. Okućnica dvorca je ipak ponekad nesnosno prostrana.

Voljeni vođa

Onoliko koliko predsjednik prezire kukanje, toliko zaista naprosto obožava – biti voljen. Kako nema smisla kukati što nema čarobno ogledalce da mu kaže najpopularniji u Hrvatskoj tko je, on će za svoj mir izdvojiti dodatnu svotu od poreznih obveznika i platiti agenciji da kukavnim mu podanicima, tamo dolje, popipa puls i osluhne kuca li njihovo srce samo za njega. Zanima ga zapravo žele li mu dati više moći. Nije da mu je loše i ovako, kad nema nikakvih ovlasti, ali nekad mu se na brdu čini da mu fali dinamike. Ima te neke prijatelje kojima bi možda trebalo ponekad uskočiti i onda shvati da ne može jer je njegov posao… Čekaj, što je ono uopće njegov posao?

Nebitno. Bitno je da ga njegovi podanici zaista vole, iako on nekad ni sam nije siguran jesu li ti osjećaji obostrani. Naime, kad se nađe s tim svojim prijateljima, oni mu se žale na svoje podanike. Nisu svi blagoslovljeni poput malog predsjednika da mu zaposlenici veselo cvrkuću i pritom ne uzimaju plaću iz iznosa kojim bi kao poslo-davac mogao kupiti novi dvorac.

Nedostojni podanici

Em nisu dovoljno brzi i efikasni, em nisu sposobni raditi istovremeno za dva čovjeka iako imaju dulji dnevni odmor od vremena provedenog na poslu, em imaju podočnjake, em su nesposobni uhvatiti lopova, pa predsjednikovi prijatelji moraju trošiti dodatni novac za plombe i lance na proizvodima koji se prodaju njihovim u trgovačkim lancima, em su toliko bezobrazni da žele i plaću i nekakvu garanciju da neće biti izbačeni na ulicu iz obijesti!

“Čekaj malo, tko je tu gazda?”, pitaju se njegovi zbunjeni prijatelji, kojima je dozlogrdila ta pravna nesigurnost kad ne znaš tko je gazda. Dodijalo im je, baš kao vječno grintanje i širenje antipoduzetničke klime, kukaju mu lijepo obučeni prijatelji istančanog ukusa, baš poput predsjednika.

U jednom trenu, predsjednik više ne može spavati mirno noću. I to ne zbog Facebooka! Ne, ne. Zbog te stoke. Ne može se više opustiti ni dok svira klavir, jer neprihvatljive mu se crne misli roje umom. Pada mu na pamet: “Je li ta stoka u pravu kad kaže da ni mrtva ne bi slušala moje skladbe?”

S čela mu se u tom momentu sruči tako velika kaplja znoja da padom na klavijaturu proizvede zlokoban zvuk na najnižoj oktavi.

Urbi et orbi

Tada shvaća: vrag je odnio šalu. Smjesta aktivira obrambeni mehanizam – svoju zaradu od autorskih prava. Zar bi imao pare od toga da ga nitko ne sluša? Istina je da je sam sudjelovao u izradi zakona o autorskim pravima, no argument da je “klasična” glazba kakvu on živ i zdrav proizvodi, kao da je kakav Mozart ili u najmanju ruku Beethoven, bolje plaćena od svih ostalih rodova glazbe je isto izašao iz zlobe onih koji se pacaju u smogu ili znoju na njivama izvan glavnog grada. Odlučio je stati tom objektivno teškom stanju na kraj. Reći će što misli o boljkama društva koje je zamislio urnebesno sretnim i gdje je on povrh svega trebao biti obljubljen.

Sazrelo je vrijeme za jedan urbi et orbi.

“Jednu od velikih boljki našeg društva, pa onda i gospodarstva, vidim u jednom teškom stanju, koje je objektivno teško, u jednoj kulturi koja se pomalo stvorila”, kaže naš kulturni predsjednik držeći govor pred okupljenim prijateljima, a zapravo se obraćajući stoci koja ih uznemiruje.

“Ja je zovem kultura kukanja, kad je većina spremna više kukati, nego zasukati rukave i raditi”, kazao je i konačno ugledao osmijeh na licima svojih prijatelja.

Zadovoljan svojom porukom mira, ovaj papi nalik funkcionar mirne će se duše vratiti u svoju palaču i nastaviti naporan rad u interesu svojih ovčica, pogotovo onih najmanjih i najslabijih među njima.

Imaš komentar?

Još iz rubrike

Povratak na Net.hr