Radimir oslobađa

‘Čačiću su po svemu sudeći odbojni i zastrašujući ciljevi Gestapa, ali ga evidentno privlači gestapovski nerazblažena moć, egzekutiva bez limita i obzira, stega koja nadolazi kao rezultat rada odriješenih ruku…’, piše u novom broju tjednika Novosti Viktor Ivančić.

U svojoj ovotjednoj kolumni “Uvrede & podmetanja” Viktor Ivančić analizira Čačićevo koketiranje s fašizmom i pita se je li to zato što kaže da će djelovati kao Gestapo ili što tako i djeluje…

Kolumnu prenosimo u cijelosti:

Novinar Matej Šurc prošlog je mjeseca zaradio suspenziju na Radio Sloveniji nakon što je u svojoj autorskoj emisiji objavio satirični prilog u kojemu je – prema ocjeni njegovih nadređenih – premijera Janeza Janšu usporedio s Adolfom Hitlerom.

Godinu dana ranije u Sloveniji je podignuta neviđena dreka na Mladinu nakon što je tjednik u svojoj satiričnoj rubrici, uz lucidan popratni komentar, objavio jednu ispod druge vrlo slične obiteljske fotografije slovenskog političara Branka Grimsa i visokog nacističkog dužnosnika Josepha Goebbelsa. Uslijedile su sudske tužbe, javni linč i pokušaji kriminaliziranja redakcije. Još ranije, hrvatska policija uhapsila je 22-godišnjeg Nikšu Klečaka iz Dubrovnika jer se na “facebook grupi” koju je pokrenuo pojavila fotomontaža premijera Ive Sanadera u nacističkoj uniformi. Klečaku je pretražen stan, oduzeti su mu kompjuter i mobitel, te je slijedila šira policijska potraga za internetskim provokatorima uz niz novih privođenja. Još ranije, u najpoznatijem procesu novinarima od osamostaljenja Hrvatske, autorima Ferala – uključujući potpisnika ovih redaka – suđeno je jer su tadašnjeg predsjednika države Franju Tuđmana usporedili s fašističkim diktatorom Franciscom Francom. Poseban šarm tom suđenju davala je činjenica da se sam Tuđman u više navrata eksplicitno pozivao na Franca, ali je državni tužitelj svejedno smatrao da je takva usporedba nepodnošljiva.

Primjera bismo mogli nizati bezbroj i svi ukazuju na isto: suvremenoj političkoj klasi ništa nije do te mjere zazorno kao usporedba s fašističkim tekovinama i fašističkim velikanima. Ako postoji čvrsti konsenzus na širokoj političkoj sceni, onda on glasi da je fašizam prošlo svršeno vrijeme, da ga je u javnom govoru dopušteno koristiti tek kao “povijesni fenomen”, uz odgovarajuću dozu groze, te da svako njegovo dovođenje u vezu s današnjicom predstavlja svetogrđe najgore vrste.

Gestapo u investicijama

A onda se u Hrvatskoj pojavio Radimir Čačić. Čovjek koji obnaša funkciju neobična naziva – Prvi potpredsjednik Vlade – samoga je sebe proglasio gestapovcem. Pokazalo se da novinari, satiričari i provokatori nisu nužni ako se nađe političar koji dovoljno ozbiljno shvati zakletve o svojoj “transparentnosti”. Objašnjavajući u jednom intervjuu kakva će biti uloga tek oformljenog Centra za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija (još jedan neobičan naziv), Čačić je kazao kako će on i Slavko Linić preko tog Centra “imati na oku sve investicije”, koristiti ga “kao instrument kontrole”, pa onda “uvesti red” i “potaknuti drukčije ponašanje”. “To je Gestapo u investicijama!” poentirao je.

Mediji su na ovaj istup reagirali dvojako. Jedan dio njih ga je ciljano ignorirao, držeći da Čačić – koji se ranije u više navrata deklarirao kao antifašist – tako ne misli, već se samo nezgrapno izrazio i upotrijebio budalastu metaforu, pa ispad ne zavrjeđuje pozornost, dok su drugi prvog potpredsjednika Vlade žestoko napali, s obrazloženjem da zagađuje javni prostor i koristi se terminologijom koja je u demokratskom društvu nedopustiva. Zanimljivo je da obje strane u suštini polaze od toga da je riječ o gafu, o nesretno i nepromišljeno izabranoj retorici – dakle o “verbalnom deliktu” – samo što jedni smatraju da je stvar potpuno nevažna, a drugi da bi Čačić morao snositi određenu odgovornost i u najmanju se ruku javno ispričati kao Ivica Kostelić prije desetak godina, kada je uoči skijaške utrke izjavio da se osjeća “spremnim poput njemačkog vojnika 22. lipnja 1941.”

Čačića uzmimo zaozbiljno

Načelno stajalište drugih najjasnije je uobličio povjesničarTvrtko Jakovina, izjavivši u Novom listu kako je “sasvim krivo u javnom diskursu koristiti bilo kakve prispodobe iz razdoblja nacizma”. Zatim je dodao nešto što bi moglo poslužiti kao koncizna definicija aktualnog tabua: “Termini vezani za naciste smiju se koristiti samo u kontekstu objašnjavanja tog povijesnog fenomena.”

Budući da s tabuima ne stojim najbolje, naročito kada se ekspliciraju udarcem šakom o stol, ponudio bih na razmatranje treću opciju, i to kroz pitanje: Da li Radimir Čačić koketira s fašizmom samo zato što kaže da će djelovati kao Gestapo ili zato što tako i djeluje? Naime – nismo li možda suočeni s onom vrstom kritike koja Čačiću ne dopušta da sebe naziva gestapovcem čak i kada čovjek govori istinu? Za razliku od onih koji ga napadaju ili štede zbog počinjenog “verbalnog delikta”, držim da prvog potpredsjednika Vlade vrijedi uzeti ozbiljno i, za promjenu, početi mu vjerovati na riječ.

Cilj opravdava sredstvo

Otkad je stupio na vlast Radimir Čačić mnogo više nalikuje autističnom gospodarskom misionaru nego figuri koju je iznjedrila stanovita demokratska procedura. Otkad se osjetio pozvanim da svojim ekspertnim znanjem spasi zemlju od ekonomske kataklizme, njegova magična riječ je efikasnost. On je dužan biti efikasan po svaku cijenu, pošto to nalažu okolnosti izvanrednog stanja, nacionalna drama koju stalno rado ističe. Kult efikasnosti, koji je zadnjih mjeseci umjesto zastave izvješen na prozorima Banskih dvora, uključuje reafirmaciju devize po kojoj cilj opravdava sredstva, pa i sredstva gole političke sile. Jer prepreke do cilja su brojne. Demokratski nadzori, javni natječaji, kontrole ovlasti, izglasavanja odluka i slične tričarije pokazuju se ozbiljnim ometajućim faktorima. Moglo bi se reći da je Čačićev politički rad u zadnje vrijeme potpuno koncentriran na odstranjivanje smetnji za postizanje cilja, a te smetnje – za nevolju – najčešće proizlaze iz zastarjelih demokratskih rituala. On poduzima silan napor da svoje ovlasti izmakne bilo kakvom uvjetovanju iz javne sfere i robovanju formama koje će ga usporavati. Kumulacija izvršne političke moći, uz uklanjanje demokratskih mehanizama koji bi mogli štetiti efikasnosti, nesumnjivo spada u fašistoidne manire, a ista se stvar, uostalom, može reći i za svođenje cjelokupnog političkog života na pitanja praktične ekonomije, pitanja koja su – u duhu izvanrednog stanja – servirana pod šifrom “golog opstanka”.

Eliminacija ograničenja

Kada spominje Gestapo, Radimir Čačić zasigurno ne govori o rasnim zakonima, koncentracionim logorima i brdima leševa, nego o eliminiranju ograničenja i proceduralnih magli koje bi mogle osujetiti njegove sposobnosti, a te magle se obično podvode pod demokratske norme. Njemu su po svemu sudeći odbojni i zastrašujući ciljevi Gestapa, ali ga evidentno privlači gestapovski nerazblažena moć, egzekutiva bez limita i obzira, stega koja nadolazi kao rezultat rada odriješenih ruku. Što dakle ako je Prvi potpredsjednik Vlade bio dubinski iskren, a publika – makar u različitom raspoloženju – bez ostatka vjeruje da gospodin drobi nedolične gluposti, dok ih on mrko promatra, lupka petama visokih čizama i zateže crni kožni mantil? Što ako bi tek drugačiji njegov istup podrazumijevao obmanu uz pomoć sveprisutnih public relation servisa, dakle čistu gebelsovšinu? Nije li već vrijeme da ona Jakovinina formula obvezujuće političke korektnosti, zajedno s drugim gnjavatorskim ukazima, završi u nekom od solidnijih krematorija?

Tu je dobro sjetiti se dobrog starog Arnolda Gaussa, koji je, pišući prije koju godinu o Goebbelsu, primijetio kako se “o aktualnim aspektima njegova nekadašnjeg političkog djelovanja šuti koliko i o fašizaciji naših suvremenih društava”. Na drugome mjestu bio je još eksplicitniji: “Tabuiziranje nekadašnje nacističke politike – imperativ da se ona zamrzne u prošlosti, obilježi pečatom s natpisom ‘pakao’ i koristi isključivo u arhivsko-edukativne svrhe – u izravnoj je službi današnjih fašistoidnih praksi.”

Podobni, a ne sposobni

Nedavna odluka hrvatske Vlade da zapošljava svoje operativno osoblje bez javnog natječaja nedvojbeno je izraz težnje da sve uzde vlasti preuzme tzv. sposobna elita koja neće biti ni od koga ometana. Radimir Čačić obrazložio ju je vrlo slikovito: “Ako ću biti trener, ne može mi bekove i halfove birati ulica!” To jako podsjeća na poznati aforizam iz osamdesetih – “Ne mogu nam ljudi s ulice rušiti vlast… pošto je oni nisu ni birali!” – i kratki opis sustava koji je demokratski deficit slavio kao svoju ključnu prednost. Unatoč tome što se, uz ostalo, eliminiranjem javnih natječaja smanjuje mogućnost da ministri sebi izaberu najbolje suradnike – te, prema tome, u igri očigledno nije sposobnost, nego podobnost – predsjednik države Ivo Josipović hitro je podupro tu “zanimljivu ideju” koja bi “mogla podići kvalitetu rada u državnoj upravi”. U istoj rundi ponudio je zanimljivu ideološku pozadinu: “Svi mislimo da je demokracija ključna riječ koja će spriječiti pojavu ekstremnih pokreta, jer će ljudi biti u prilici odabrati. No, demokracija nije dovoljna, jer i Hitler je došao na vlast kroz izbore.”

Tako se, kao što vidimo, i desakralizacija demokracije može obaviti uz pomoć priručnog fašističkog strašila. Istini za volju, Prvi potpredsjednik Vlade, kad bi ga se stisnulo, zacijelo ne bi podržao ni “ekstremne pokrete” ni slavne utopijske projekte koji su skončali masovnim nasiljima. On je, razumije se, prije svega vojnik kapitalizma, i to takvog koji neće robovati demokratskim opterećenjima, koliko god liberalni svećenici – koji bez prestanka popuju o “najboljem od dosad izmišljenih poredaka” – tvrdili da su kapitalizam i demokracija nerazdvojni poput ribe i vode. Pošteno govoreći, jedva da ima veće utopije od kapitalizma koji bi bio i uspješan i pravedan. Sveden na mjeru realnosti, takav pothvat niti ne predviđa da će sretni dobitnici imati i ovce i novce, već – računamo li da se ovce podrazumijevaju – i novce i gestapovce.

www.novossti.com

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr