OSTAO U HRVATSKOJ

PRIČA BRITANCA KOJI JE NAPUSTIO SVOJU ZEMLJU DA BI SE BORIO ZA NAŠU: ‘Čekali smo obračun sa 7-8 metaka i nekoliko bombi’

Već godinama ima hrvatsko državljanstvo, hrvatsku vojnu mirovinu i srpske gelere od granata u glavi i nogama koje je zaradio kada je 1991. odlučio napustiti posao taksista i rodnu Englesku kako bi se borio s Hrvatima za našu slobodu.

63-godišnji Rodney Morgan ratne 1991. godine došao je pomoći Hrvatskoj vojsci obraniti zemlju.

‘Tijekom ljeta 1991. godine vidio vijest na TV-u koja je govorila o početku rata u Hrvatskoj. Nisam previše razumio, ali sam shvatio da je Hrvatska napadnuta i da je to poprilično nepravedan rat. Taksiranje mi je ionako postalo dosadno, pa sam se odlučio otići u Hrvatsku. U knjižnici sam saznao sve o vašoj novijoj povijesti. Shvatio sam da ste demokratskim izborima željeli izaći iz komunizma u kojem je vladao Tito, a sad vas je htio pokoriti još veći gad – Milošević. TV izvješća pokazala su da vas gadno napadaju, a čuo sam da su i drugi profesionalni britanski vojnici odlučili pomoći kao dragovoljci i za mene je to bilo dovoljno’, prisjetio se Rodney svog dolaska u Hrvatsku u intervjuu za 24 sata.

UŽIVO IZ GRADA HEROJA: ‘Hrvatska želi da se istina o agresiji na Vukovar zna i prizna od strane Srbije’

POSLJEDNJI ZAPOVJEDNIK OBRANE VUKOVARA ZA NET.HR: ‘Ovo što se događa nije ni blizu idealima za koje smo se borili…’

Kupio jednosmjernu kartu za Zagreb

Kupio je jednosmjernu kartu za Zagreb, a po dolasku na Glavni željeznički kolodvor tražio je željezničara da ga uputi u najbližu vojarnu. Nekoliko dana provjeravale su ga domaće službe sigurnosti, a za 15 dana sjeo je na autobus koji je krenuo za Vukovar. Sam je tražio da ga se pošalje na ‘najgore ratište u zemlji’. Put do cilja bio je težak. Neprestana zaustavljanja, kontrole, čekanja i tako sve do Nuštra gdje je s još 10-ak stranaca koji su se došli boriti, iskrcan.

‘Odmah po dolasku postalo nam je jasno da smo na prvoj crti. Bombardirani smo od ujutro do navečer. Naša skupina i još jedna nekoliko je puta pokušavala prodor u Vukovar, ali to je bilo neizvedivo jer je praktično i Nuštar bio pred padom. Tamo smo bili uglavnom u podrumima, loše naoružani, čekali obračun s tih 7-8 metaka koje smo imali i nekoliko ručnih bombi. Iz dana u dan Srbi su rušili Nuštar do temelja. Cijela ta situacija nije se mogla ni izdaleka usporediti s mojim ratnim iskustvima iz britanske vojske. Tamo smo imali utrenirane vojnike s vrhunskom opremom, a sa mnom su se borili obični ljudi, golobradi klinci koji su dužili jedno punjenje metaka i jednu pušku’, prisetio se Rodney tog dramatičnog dijela svojeg života.

NIKAD VEĆA KOLONA SJEĆANJA U ŠKABRNJI: Mjesto u kojem nema obitelji kojoj netko od najmilijih nije stradao

POSLJEDNJI STRANI NOVINAR U RATNOM VUKOVARU: ‘Gledao sam mrtva tijela i mislio da ću ondje umrijeti … a onda je kolega snimio 40 sekundi za vječnost’

Osudio britansku vladu

U jednoj od izjava za BBC Morgan je osudio ponašanje britanske vlade i premijera, rekao je kako nije u redu što je Hrvatskoj nametnut nepravedan embargo na oružje i što se Britanija vojno angažirala u Kuvajtu, a na događaje u srcu Europe je ostala slijepa.

U jednoj je diverziji ranjen, imao je otvorene rane od gležnjeva do prepona. Ranjen je na prvoj liniji obrane grada kod neprijateljskog uporišta Mirkovci. Šrapnel mu je pogodio dio mozga zadužen za memoriju zbog čega ima kratko pomćenje i nikada nije uspio naučiti hrvatski jezik, zaboravlja upravljati mobitelom, zaboravlja ljude koje je upoznao, piše 24 sata.

Iako je tri puta ranjen ima status invalida od 80 posto. Ne može dugo hodati i ne može izdržati nikakav veći napor. Nakon prvog ranjavanja Rodney je napustio bolnicu već nakon 10 dana i opet otišao na ratište.
 Nastavio je ratovati u Vinkovcima, u diverzantskim akcijama. Početkom 1992. godine položio je prisegu i potpisao ugovor o pripadnosti 109. brigadi, a kasnije je prešao u VI. bojnu HOS-a.

BRANIO JE VUKOVAR, A SAD PORUČUJE: ‘Jedna politička elita drži Vukovar u getu i razdvaja našu djecu’

Teško ranjavanje

U jednoj od nemogućih diverzija prema Ceriću organiziranoj sredinom travnja 1992. njegova je grupa naletjela na novopostavljeno minsko polje i njihovu veliku borbenu skupinu koja je upravo tad krenula na zadatak.

‘Nastao je pakao. Ranjen sam od šrapnela od mine. I ostali su prilično nastradali. Puno nas je ranjeno tamo. Ja se svega ni ne sjećam jer sam gubio puno krvi i gubio svijest. Mislim da me izvukao Joe, koji je također bio ranjen. Sjećam se Gastona, koji je vikao na mene: ‘Nemoj mi se sad gubiti, nemoj se sad gubiti, čovječe!’, sjeća se Rodney.

‘Tek nakon šest mjeseci počeo sam hodati sa štapom. A onda je, dok sam bio na rehabilitaciji u toplicama, došao onaj ludi Neil Thomason, veteran Falklandskog rata, tražio me i rekao: ‘Rod, diži guzicu, trebamo te, trebamo dobrog snajperista’. I ja sam, još luđi, pristao. Otišli smo u Zadar, gdje sam završio u interventnoj jedinici Bore Gotovine. Doktor s rehabilitacije je podivljao. Zvao je u stožer i hitno su me vratili u toplice’, kazao je.

RIJEČI KOJE ODZVANAJU I DANAS: ‘Osuđujem vas za sav očaj borca kada je shvatio da nema više čime napuniti svoje oružje’

Hrvatska mu postala nova domovina

U Englesku se vratio samo na kratko, krajem 1995. kada su ga njegovi uhitili pod optužbama da je bio plaćeni ubojica. 
Vratio se u Hrvatsku, svoju novu domovinu, nakon 1999. godine, kad mu je napokon riješen status i mirovina, a dobio je i stan u Biogradu. No okolina ga nije prihvaćala. 2011. godine zamijenio stan u Biogradu stanom u Vinkovcima i tu se tek zapravo počeo osjećati kao kod kuće, na petstotinjak metara zračne linije od mjesta na kojem je ranjen.

 

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr