1991. UŠAO U 'MRTVI GRAD'

SRPSKI NOVINAR O VUKOVARU: ‘Pijane horde ubijale su ljude… A lažna vijest o bebama i ustašama bila je najružnija epizoda propagande’

Prošlog petka obilježena je 25. godišnjica vukovarske tragedije, pad grada u kojem je ubijeno više od tri tisuće civila i branitelja, među kojima je bilo i 86 djece. Cijeli grad je uništen, a kulturna dobra opljačkana tijekom invazije srpskih agresora. Oni koji su preživjeli odvedeni su u logore. I 25 godina nakon razaranja grada posljedice rata itekako se dobro osjećaju, a rane još bole.

ZLOČIN BEZ KAZNE: Tko je sve odgovarao za masakr 1991. godine u Vukovaru? Baš nitko

U povodu obilježavanja te tragedije, na srpskom portalu Vice objavljen je tekst beogradskog novinara Dejana Anastasijevića, koji je opisao kako je izgledao njegov ulazak u grad mrtvih ’91.

‘Odlično se sjećam Vukovara. Bio je to ne samo moj prvi ‘pravi’ novinarski zadatak (dotad sam se uglavnom bavio kulturnim temama), nego i prvi neposredni susret s ratom i užasima koje on donosi. Upravo stoga sam i danas, četvrt stoljeća kasnije, u stanju prizvati slike onoga što me je tamo dočekalo. Te su mi slike mjesecima kasnije svake noći dolazile u san. To je postupno prestalo, ali nisu se izgubile – još su tu ispod površine, netaknute.

Jedna od tih slika je prvi leš koji sam vidio.

Leševi naslagani kao cjepanice

Bio je to muškarac, neodređenih godina jer je ležao licem prema tlu u gustom slavonskom blatu, s tragovima gusjenica preko leđa. Vjerojatno je danima bio tu, nasred puta, toliko spljošten da je više sličio na kaljavu figuru od kartona nego na ljudsko biće. Poslije sam ih vidio mnogo više: dok borbe nisu okončale, nitko se nije trudio skloniti ih, a kamoli pokopati. Neke su načele svinje koje su slobodno lutale selima u potrazi za hranom.

‘NAJTEŽE JE BILO VIDJETI RANJENO DIJETE’: Potresna priča medicinskih sestara koje su spašavale civile u Vukovaru

Najviše leševa – i to je najviše što sam ih ikad vidio odjednom – bilo je ispred vukovarske bolnice. Budući da nije bilo struje za frižidere u mrtvačnici, a podrum je služio kao sklonište, preminule su jednostavno ostavljali tamo, jednog do drugog kao cjepanice. Nisu ih mogli pokopati zbog neprestanih minobacačkih napada i snajpera. Kada je Vukovar ‘oslobođen’, srpska državna televizija je slikala to dvorište uz obrazloženje da se radi o srpskim civilima koje su ubile ustaše. Besramno falsificiranje povijesti, koje traje i danas, počelo je hvatiti zamah.

Jedna od najružnijih epizoda propagandnog rata, koji se vodio paralelno s onim pravim, jest priča o četrdeset vukovarskih beba. Agencija Reuters je objavila, citirajući neimenovane očevice, da je u jednim vukovarskim jaslicama pronađeno četrdeset beba koje su ustaše zaklale i zapakirale u plastične vreće za smeće.

Svi mi novinari koji smo se u tom trenutku zadesili na terenu dali smo se u potragu za tim bebama. Dva dana smo ih tražili i nismo ih našli, jer nikada nisu postojale – priču je podmetnuo lokalni dopisnik iz Beograda, vjerojatno po nečijem zadatku, a Reuters je, kad se to ustanovilo, morao povući članak. Bilo je, međutim, kasno, jer je priča već bila plasirana u mnoštvo medija, tako da neki i dan-danas vjeruju da su vukovarske bebe postojale.

Grad prepušten na milost i nemilost rezervistima i dobrovoljcima

Živi su bili gori od mrtvih, i definitivno opasniji. Nakon što je otpor prestao, u grad su nagrnule pijane razularene gomile rezervista i dobrovoljaca čiji su odredi nosili imena grabljivih životinja i koje nitko nije ni pokušavao kontrolirati. Grad, to jest ono što je ostalo od njega, bio im je prepušten na milost i nemilost, zajedno s civilima koji su se u njemu zatekli. Pljačkali su i ubijali ljude po kućama i na ulicama; bilo je i grupnih silovanja. Bili su pijani ne samo od alkohola, nego i od krvi, i novinari su morali dobro paziti da i sami ne postanu žrtve. Sjećam se jednog ‘borca’ koji je od oružja imao samo mačetu napravljenu od naoštrenog gibnja za kamion. ‘Gdje ti je puška?’, pitao sam ga. ‘Ne treba mi’, rekao je, ne bez ponosa. ‘Radim na ladno’.

Jedan od najbizarnijih prizora koji mi se urezao u pamćenje je grupa vojnika koji su, nakon što su provalili u butik sportske opreme, preko blatnjavih uniformi navukli sniježno bijele teniske majice marke ‘Fred Perri’ i vozili se tako borbenim autima po gradu. Imali su i kačkete i reklamne balone koje su zakačili na vozilo. Izgledalo je da se ludo zabavljaju.

DRAMATIČAN RAZGOVOR UOČI PADA VUKOVARA: JASTREB: ‘Bit će pokolja!’; TUĐMAN: ‘Pošaljite mi faks…’

Jedna od priča koje nikada nisam napisao je priča o Mariji, čije sam puno ime zaboravio. Nju smo upoznali kada nas je komandant dobrovoljačkog odreda kojega smo intervjuirali, odveo do kuće u kojoj je odsjeo da nam dokaže da ne mrzi Hrvate. Tamo smo zatekli Mariju, blijedu tamnokosu ženu od dvadeset i nešto godina, njenog nepokretnog oca i hendikepiranog brata (majku je ubila granata). Komandant je objasnio da ih je zaštitio od svojih suboraca ‘jer su dobri ljudi, iako su Hrvati’. Ona je uglavnom šutjela, pognute glave, i na njegov poticaj potvrđivala sve što je govorio. Bilo je očigledno da je nasmrt uplašena.

 

Iz fragmenata razgovora, a i zahvaljujući tome što je komandant na par minuta izašao i ostavio nas nasamo s njom, pomolila se cijela priča. Komandant je Mariju zaista zaštitio kada su njegovi ljudi upali u kuću i htjeli je silovati, ali ta zaštita je imala cijenu: zadržao ju je za sebe kao seksualnu robinju, da mu kuha i pere dok se on šepuri po razorenom gradu svojim junaštvom. Ona zbog brata i oca nije mogla pobjeći, jer bi u tom slučaju sigurno bili ubijeni; potpuno je ovisila o milosti komandanta. Najviše sam bio zaprepašten što je taj čovjek, koji je negdje u Srbiji vjerojatno imao vlastitu obitelj, istinski vjerovao da je učinio dobro djelo i pokazao svoju plemenitost.

Bilo je jasno da ta priča nije smjela biti objavljena, makar sa zamaskiranom lokacijom i izmijenjenim imenima, jer bi to ugrozilo živote svih umiješanih, uključujući vjerojatno i ‘milosrdnog’ komandanta koji bi mogao biti likvidiran zato što se pravio važan pred novinarima. Stoga sam napravio jedino što sam mogao: odnio sam Marijino puno ime i adresu u UNHCR i dao ga osobi za koju sam vjerovao da će znati kako postupiti. Naknadno sam čuo da su svi uspješno evakuirani u Kanadu.

Nakon dana i dana provedenih u podrumima, konačno dočekali ‘spas’ – konzerve bez otvarača

Nakon nekoliko dana divljanja raznih paravojski, u grad su konačno ušli niški padobranci: glatko obrijani, u urednim uniformama, bili su u oštrom kontrastu s pijanim, razdrljenim ‘osloboditeljima’. Oni su putem megafona pozivali ljude koji su se još skrivali po kućama i podrumima, da izađu i polože oružje ako ga imaju, uz obećanje da im se ništa neće dogoditi.
Ubrzo su počeli izlaziti: blijedi, izmučeni muškarci, žene i djeca, od kojih neki tri mjeseca nisu smjeli izaći iz podruma, osim ponekad noću po vodu, zbog neprestanog bombardiranja i snajpera. Vojnici su zaista bili korektni, davali su im vrećice s vodom, hranom i konzervama. Neki su imali puške, uglavnom lovačke, koje su bacali na gomilu. Sjećam se kako se jedna žena izderala na vojnika koji joj je nudio hranu.

‘Kuću ste mi srušili, grad ste srušili, cijeli život ste mi uništili, a sad me šaljete tko zna gdje”, vikala je. ‘Idite do crnog vraga i ti i tvoja konzerva!’. Kad je ušla u autobus, mladić iza nje je zbunjeno pitao vojnika: ‘Šta ću s ovom konzervom kad niste dali otvarače?’

To je bilo prije 25 godina, a Vukovar je u međuvremenu postao ono što je danas: grad koji je za službenu Hrvatsku simbol otpora protiv srpskog agresora i poprište domoljubnih komemoracija, a za ljude koji u njemu žive sumorno mesto u kojem nema budućnosti i odakle svatko bježi čim mu se ukaže prilika. Odavno tamo nisam bio, i nisam siguran želim li ikada ponovno doći.

Netko bi trebao odgovarati

Ali kad sam bio u Vukovaru, za vrijeme i poslije rata, neprekidno mi je prolazilo kroz glavu da bi netko morao odgovarati zbog onog što je tom gradu napravljeno. I zaista, neki jesu odgovarali, pred haškim i drugim sudovima, ali većina se izvukla. Pukovnika Veselina Šljivančanina, koji je izveo najmanje 200 pacijenata iz Vukovarske bolnice i predao ih ubojicama na Ovčari, ponekad viđam na beogradskim ulicama; odslužio je malo više od šest godina zatvora i sada uživa u penziji. Mediji o njemu pišu rijetko, ali uvijek pozitivno.

NETHERLANDS-WAR-CRIMES-MRKSIC-RADIC-SLJIVANCANIN

Dobro, ljudska pravda je nesavršena, a ono što se zove sudska istina je uvijek samo dio priče. Srbi i Hrvati su oko Vukovara izgradili svoje narative, jedni o junačkoj borbi protiv ustaša, drugi o herojskoj obrani od jugočetničke agresije. Ni u jednom od ta dva narativa, međutim, nema odgovora na pitanje: zašto?

Nitko ne postavlja jedno pitanje – zašto?

Zašto je ovaj prelijepi gradić na Dunavu, koji se dičio baroknom arhitekturom i etničkom raznovrsnošću, u kojem su do rata složno živjeli Hrvati, Srbi, Mađari, Rumunji, Slovaci, Rusini, Čerkezi, Romi i mnogi drugi, morao biti sravnjen sa zemljom? Za to nema nikakvog vojnog opravdanja, jer je bio strateški nebitan – ako je cilj bio zaštita ugroženih Srba, može se sa sigurnošću reći da je veliki broj njih stradao od granata i četničkih bandi, koje pljačkajući i ubijajući nisu pravile velike razlike između srpskih i hrvatskih civila. A ako se radilo o dobrom starom otimanju teritorija, ni to nije uspjelo, jer je Vukovar danas tamo gdje je i bio do 1991. – u Hrvatskoj.

Dakle, zašto? To što odgovora još nema manje me brine nego to što mi izgleda da to pitanje nitko i ne postavlja, piše Dejan Anastasijević za Vice.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr