VIDEO: Snimala film o teškoj bolesti, pa i sama doznala groznu vijest

Dok je snimala dokumentarac o lavicama koje se bore s rakom dojke, primijetila je flekicu na svojoj dojci. Opipala ju je i pronašla kvržicu. Nazvala je glavnu protagonisticu filma, koja ju je uvjeravala da umišlja. Ali nije – to se zaista dogodilo. Pauli Bobanović tog je 17. studenoga 2009. dijagnosticiran rak dojke. Gotovo četiri godine kasnije, u ponedjeljak 21. listopada, publika na ZFF-u će imati priliku pogledati film u kojemu se kamera okrenula prema scenaristici.

Vidimo se za godinu dana je sve što osobe koje se bore protiv karcinoma žele čuti na rastanku od svog liječnika. Ujedno je to i naslov filma novinarke i scenaristice Paule Bobanović koji će biti prikazan sljedećeg tjedna na Zagreb film festivalu. Ona nam je ispričala svoju nevjerojatnu priču o snimanju dokumentarnog filma koji progovara o nuždi oboljelih od karcinoma, često stigmatiziranih ljudi, za psihološkom podrškom u njihovoj borbi s rakom, ali i nepravdi sustava zdravstva, postavljenog tako da produljuje život onima s više novca ili socijalnih kontakata od drugih. Ljepota ovog dokumentarca je u veselom ozračju stvorenom zahvaljujući povjerenju u život i ozdravljenju njegovih protagonistica, ali i vjeri u napredak znanosti na području raka – imenu za tisuće i tisuće različitih bolesti.

Kako ste postali glavna zvijezda vlastitog filma?

To je bio splet čudnih okolnosti. U kolovozu 2009. godine sam radila ovu temu za novine, upoznala aktere i družila se s njima i došla na ideju da snimim film. Kad smo ga počeli snimati, kad smo već imali prve kadrove s Vesnom Andrijević Matovac, Almenkom Balenović i Kirom, došao je studeni.

//www.youtube.com/embed/FmtzFPElhro

I u studenom se dogodilo i to da sam ja dobila dijagnozu karcinoma dojke. U tom se trenutku kamera okrenula prema meni, najviše zahvaljujući mom kolegi, prijatelju i redatelju filma Marku Staniću i producentici Zdenki Gold iz Spiritus movensa.

Film ističe važnost psihološke pomoći oboljelima od karcinoma, govori o tome da nakon dijagnoze započinje taj dio života koji mnogi smatraju silaznom putanjom. Što ste naučili o najefektnijim metodama borbe protiv takvog stava?

Uvijek govorim da ću svoj život dijeliti na život do 17. 11. 2009. kad sam dobila dijagnozu i na život poslije tog datuma. Nije bilo jednostavno izložiti se na taj način, ali s obzirom da mi je prijatelj bio iza kamere, nastojali smo napraviti atmosferu koja nije tužna, pesimistična i deprimirajuća. Takve nisu bile ni Vesna, ni Almenka, ni Kira kad sam ih upoznala, zato sam i htjela snimiti dokumentarac o njima. Filmom smo htjele poslati poruku svima s dijagnozom karcinoma da to nije kraj, nego početak života – tek tada čovjek shvati koliku energiju i volju za životom ima. U tom trenutku počinje shvaćati koliko je nebitno je li stigao na tramvaj ili mu je pobjegao ispred nosa. Moja metoda za suočavanje je bio ovaj film – htjela sam ići korak, dva, tri dalje i vidjeti što sve čeka osobu oboljelu od karcinoma, srljala u to da saznam kakvih sve slučajeva ima, koje su mogućnosti pronalaženja liječenja i što im pomaže u kasnijim fazama bolesti. Nažalost, neke smo sugovornike morali izbaciti da bismo se fokusirali na rak dojke.

Osnivačica udruge Sve za nju Vesna Andrijević Matovac je, recimo, druga glavna ženska ‘uloga’ i, nažalost, neće ga moći pogledati. Što nam možete reći o njoj i vašem poznanstvu?

Uvijek mi je teško govoriti o njoj, jer sve što kažem mi zvuči prebanalno. To je osoba koja je ne samo puno napravila za žene oboljele od karcinoma dojke, nego je i osoba koja je u svakodnevnom kontaktu s ljudima imala veliku želju i energiju da pomogne. Bila je vrlo osjećajna i lako se poistovjećivala s bolesnima, iako je i sama bila bolesna, trebala se štititi od dodatnih stresova i liječiti. Ali ne, ona se nesebično davala. Imala sam privilegiju upoznati je.

Što nam možete reći o radu udruge Sve za nju?

Da, cure su skupile sponzore i derutni prostor u Ulici kneza Mislava uredile tako da izgleda fantastično – uredile su dvije prostorije gdje mogu smjestiti oboljele iz čitave Hrvatske, s pratnjom ako nemaju novca za smještaj, a moraju na tretmane u Zagreb. Udruga ne pruža liječničku pomoć nego psihološku. Okupile su tim psihologa i psihijatara koji pomažu ženama koje imaju bilo kakvu dvojbu, strah ili depresiju, što je normalno kad dobijete takvu dijagnozu.

One mogu doći, porazgovarati i dobiti savjet kamo da idu dalje, čak i u pogledu liječenja, preporuka liječnika i bolnica. Bar jednom tjedno imaju savjetovanja o prehrani, ugošćuju onkologe, radiologe i kirurge koji drže predavanja, objašnjavaju bolest. Te žene mogu s liječnicima neformalno razgovarati o svojim problemima. Udruga je nešto najbolje što se moglo dogoditi.

Što je s pacijentima i pacijenticama u terminalnoj fazi?

Tu su pacijenti prepušteni samima sebi. Ne postoje ustanove za palijativnu skrb. Bolnice uzmu pacijenta koji su u toj fazi i imaju već teške fizičke manifestacije, ali velika većina pacijenata umire kod kuće bez liječničke pomoći, čak i aparata za kisik. U filmu smo se htjeli i toga dotaknuti. Razgovarali smo sa stručnjacima i pacijenticom koja je ovisila o svom suprugu. Samo dva sata dnevno je imala pomoć, ali uz to joj je trebalo puno više. Trebala je biti u ustanovi gdje će je njegovati 24 sata i gdje će je dostojanstveno ispratiti s ovoga svijeta – to je ono na što svaka osoba u Hrvatskoj ima pravo.

U filmu se vidi da i liječnici imaju grižnju savjesti što imaju tek desetak minuta da vam kažu: ‘Da, imate rak, a ja sad moram ići dalje.’ A vi u susjednoj prostoriji nemate nikoga da vam pruži akutnu psihološku pomoć iako proživljavate slom.

U idealnim uvjetima bi za taj slučaj trebali postojati interdisciplinarni timovi liječnika – od psihijatra, psihologa, onkologa… Da imaju bar sat i pol do dva vremena za razgovor o fazama liječenja i pacijentima pruže psihološka pomoć. No, daleko smo još od toga.

U Barceloni ste snimali u vrijeme demonstracija zbog mjera štednje i tu španjolski liječnik Baselga pita što je vrednije od života, jer ga nervira što ekonomisti određuju koliko se smije, a koliko ne smije trošiti na spašavanje života i liječenje raka. Kako gledate na taj ekonomski segment liječenja, koji je dobio zasluženo mjesto u filmu?

Proputovali smo dosta – išli smo u München, Frankfurt, Barcelonu. Ono što smo mogli je napraviti usporedbu s Hrvatskom i shvatili smo da smo jako daleko od europskog nivoa kvalitete liječenja. Ne kažem da naši liječnici ne daju sve od sebe, imamo vrhunske stručnjake. Nije problem u njima nego u sustavu. Moja onkologinja dr. Podolski i moj kirurg dr. Budi Srećko iz Dubrave su vrhunski, kao i dr. Brkljačić koji je fantastičan radiolog dijagnostičar, ali oni svi rade u uvjetima koji su im dani. Da ih se preseli u Njemačku oni bi, prvo, imali pet puta veću plaću, a drugo, mogli bi se više posvetiti svom pacijentu, kao doktori Molls i Baselga.

Koliko je skupo liječiti se u tim centrima u Barceloni i Münchenu?

Sjećam se da su žene koje su išle kod dr. Mollsa plaćale 150 eura, a razgovor i mišljenje kod profesora Baselge je oko 200 eura, a nalazi im se mogu poslati i putem e-maila. On je bio vrlo benevolentan prema pacijenticama iz Hrvatske koje su po tipu karcinoma odgovarale parametrima bitnim za njegove kliničke studije. Avionska karta u principu košta više od razgovora s liječnikom.

Doktor Eduard Vrdoljak u jednom trenutku govori da liječenje danas ovisi o novcu, dok je prije najbolje liječenje bilo jeftino i značilo je da ste dobili dobrog doktora. Kako liječnici s kojima ste se susretali u prosjeku razmišljaju o tome da život ovisi o novcu?

Naši liječnici su nesretni zbog toga. Prof. Vrdoljak je u Splitu, zahvaljujući svojim menadžerskim sposobnostima, napravio ono što ni Zagreb nema. Proveo nas je kroz radiološki odjel gdje su upravo ugrađivali najskuplju opremu, koja se ni u snu ne može usporediti s opremom za zračenje na Institutu za tumore u Ilici. On je ujedno i odličan menadžer i zato je uspio privući sponzore. A on kaže da je najbolji lijek onaj koji djeluje bez obzira na njegovu cijenu, dakle to je različito od pacijenta do pacijenta. Naši liječnici bi sigurno propisali lijekove koji djeluju i koji nisu jeftini, ali sustav ih u tome neki put i koči.

Postoji momenat u filmu koji govori upravo o tom kako pacijenti više ne vjeruju liječnicima da dobivaju adekvatne lijekove i to samo zato što su skupi.

Profesor Pleština je govorio o tom nepovjerenju, što ima veze i s tim što postoji internet pa svatko može svašta pročitati i misliti: “Da, meni treba ovaj lijek, ja sam uvjeren da je dobar.” Internet nije odgovor na bolest, liječnici daju mišljenje i ja im vjerujem, mada mislim da ponekad treba otići i po drugo mišljenje. No, kad vam se dogodi da vam u inozemstvu kažu da vam treba određeni lijek, a on u Hrvatskoj jako puno košta, dolazite do tih čarobnih bolničkih kvota zbog kojih naši liječnici nekad moraju razmišljati što će i kako će. Naime, svaka bolnica ima godišnji proračun koji može potrošiti tijekom godine i koji je manji od stvarnih potreba, pa kad pacijentu zatreba skupocjeni lijek, o tome raspravlja bolničko povjerenstvo koje se, nažalost, nerijetko rukovodi budžetom, pa je i nerijetko slučaj da se kupovina takvog lijeka prevali na leđa samog pacijenta.

Koliko je taj skepticizam onda opravdan?

Teško mi je reći. Trenutno silno i iskreno vjerujem svojim liječnicima, ali kad bi nešto krenulo po zlu, sigurna sam da bih “potegnula” van.

Pozabavili ste se i Sveučilišnom bolnicom, točnije njenim ruševinama. Ali, evo, Bandić je ponovno dobio izbore iako su samo tu propale stotine milijuna eura. Kako gledate na to?

Ljuta sam k’o ris jer opet govorimo o izgradnji stadiona i Potemkinovih sela, a dovoljno je otići na Šalatu ili Vinogradsku, Draškovićevu, Sv. Duh i vidjeti koliko su derutne te zgrade. Ne kažem da je fasada sve, ali ti i to pročelje zgrade u koju se ideš liječiti ili ideš na posao može srušiti moral. Sramotno je. Imamo super liječnike, ali što možemo očekivati od njih kad rade u tim ruinama? To je toliko depresivno i zastrašujuće da ti se bolest čini tri puta gorom i težom, do mjere da ti na simboličkoj razini govori da si zapravo…

Hematolog Mirando Mrsić se također pojavljuje u filmu u grupi političara koji dolaze na zabavu udruge. Sad sjedi u Vladi koja smanjuje troškove za zdravstvo i odrađuje prilično prljave poslove oko primjerice rušenja cijene rada, što velik broj ljudi u Hrvatskoj dovodi upravo do situacije da si ne mogu priuštiti liječenje. Koje je njegovo mjesto u medicini i politici po vama?

Žao mi je što je dr. Mrsić otišao u politiku. Ono što je napravio za Zakladu Ane Rukavine, to nema cijene. Povukli su ga u Vladu da vuče te nepopularne poteze, što je općenita strategija ove Vlade, i žao mi je što u tome mora sudjelovati. Radije bih ga vidjela u bijeloj kuti na Rebru, da pomaže ljudima, jer mislim da je to ono što on voli raditi. Žao mi je što nismo uvrstili razgovor s njim o palijativnoj skrbi koji smo snimali za film prije nego je postao ministar.

Angelina Jolie je uzorkovala buru u medijima preventivnom mastektomijom, a komentari su varirali od onih koji su je u potpunosti podržali, do onih koji kažu: ‘Lako je njoj pričati, ja nemam novca za dijagnostiku, operacije i za ugradnju još ljepših i starijih dojki’. Kako to komentirate?

Mislim da je osuđuju ljudi koji se, srećom, nisu našli u situaciji da razmišljaju o životu i smrti. To ona nije smislila sama, to nije estetski zahvat. Da bi joj netko dopustio da se podvrgne toj operaciji, ona se morala konzultirati s timom liječnika koji su joj dali savjet temeljem nalaza. Ali ona je stalno pod svjetlima reflektora pa se i ovo učinilo kao show, ali tu odluku sigurno nije lako donijela. Ona je na sebe preuzela rizik da će je neki kritizirati, ali puno je važniji njezin motiv.

Genska dijagnostika u Americi je privredna grana u procvatu. Kako stvari stoje u Hrvatskoj?

Sigurno se i Angelina Jolie podvrgla tom genetskom testu BRCA1 i BRCA2. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje to kod nas ne pokriva, čak i ako za to postoji potreba prema mišljenju liječnika, ali pokriva troškove operacije ako test pokaže visok stupanj rizika. Test je skup, stoji oko 9.000 kuna i, koliko znam, provodi se na Institutu Ruđera Boškovića. E, sad – kome će to liječnik preporučiti? Vjerujem da svaki naš liječnik cijeni svaki život, da djeluje po savjesti i ne gleda nosi li mu pacijentica torbu Luis Vuitton ili PVC-vrećicu ako se sama odluči za preventivnu mastektomiju. No, kad se to plaća iz svog džepa, testu se neće podvrgnuti netko tko nema novca i preostat će mu samo druge vrste preventive, a to je da se redovito kontrolira mamografijom i ultrazvukom. A to se svodi na dijagnosticiranje raka u što ranijoj fazi, što je jako važno, ali što ujedno znači da je u trenutku dijagnoze on već tu. Je li to onda preventiva?

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr