SVE DOBRE I LOŠE STRANE

‘NIJE MI LAKO, ŠTO SAM DULJE TU SVE MI SE MANJE SVIĐA’: Čitatelj Net.hr-a u pismu prepunom ironije opisao svoj život u Irskoj

Iako redovito čitamo ispovijesti naših sugrađana koji su sreću odlučili okušati u inozemstvu, one nam se prečesto čine suviše idealizirane ili pak s previše naglašenim negativnim stranama koje neminovno donosi život i rad vani. Istina je, prema svemu sudeći, negdje između, a tome svjedoči i pismo koje nam je poslao jedan čitatelj. U njemu bez zadrške i s velikom dozom ironije, prepričava svoj život u Irskoj.

Za pretpostaviti je da će netko, tko je odlučio otići iz Hrvatske i negdje u inozemstvu pronaći posao i krenuti ispočetka, svoju odluku dobro preispitati, kao i da će, kad se sve stavi na papir, imati računicu koja će mu pokazati je li odlazak na kraju doista isplativ ili nije. I, u konačnici, za pretpostaviti je i to da će taj netko na popis uvrstiti sve minuse i pluseve koje donosi odlazak.

Jer, otići je svakako teško, ali, tvrde oni koji se odvaže, život je vani bolji. No, je li to doista tako? Priče o novom, gotovo savršenom životu, poticajnoj radnoj okolini, izvrsnoj plaći i slično, već nam pomalo izlaze na uši. U manjoj mjeri, doduše, bude i drukčijih priča. Onih koji se nakon nekoliko mjeseci kući vraćaju razočarani.

‘Halooo, Irci, što je s vama?’

Jedan naš čitatelj detaljno je u pismu objasnio kako izgleda njegov život u Irskoj. On spada u ovu prvu kategoriju koju smo spomenuli, s time da se ne radi o entuzijastu bez razloga. Pismo je napisao s velikom dozom ironije kako bi pokazao da je u osnovi svega rad. Dakle, vrlo je jednostavno – ako radiš dobro, poslodavac će te tako i platiti, a i prema tebi će se odnositi s poštovanjem.

Njegovo pismo prenosimo u cijelosti:

Što sam dulje u toj Irskoj sve mi se manje sviđa. Svi će sada reći: “Vrati se odakle si došao, što radiš ovdje ako ti je tako loše…Nemoj pričati gluposti”, itd.

Ali iskreno rečeno, tako je. Znam da će se neki složiti sa mnom dok će me drugi popljuvati. Sad sam već dulje tu pa mogu rezimirati dobre i loše strane. Tek sam danas saznao da nema ovdje onog stabla gdje rastu euri. Jednostavno ne postoji (cijelo vrijeme sam ga tražio, a čak mi je i posao vezan uz stabla), ali ništa od toga. I dalje moram raditi. Radim osam sati dnevno, ne više, ponekad manje.

No, sve to ide u osam sati. Svaki tjedan dobivam plaću – o muko moja! Pa gdje ste naučili plaćati svaki tjedan – ljudi u našoj lijepoj Hrvatskoj rade mjesecima i ne dobiju plaću i još se k tome nitko ne žali (moraju Irci pod hitno na školovanje u Hrvatsku). Završim s poslom i svaki dan mi se vlasnik/direktor zahvali što sam došao raditi i odradio smjenu (mislim da je to ironija, odnosno da je on presretan što ja idem kući pa bi to trebalo zvučati kao: “Oh, napokon ideš da te ne gledam više”). On meni svaki dan kaže: “Thank you for your work”. Hm, možda ipak nije sve ironija, možda malo i cijeni to što radim za njega. Ipak mi daje tjedno hrvatsku minimalnu plaću.

Tjedno zaradi hrvatski minimalac

Školstvo u Irskoj je nešto nezamislivo. Prvo i osnovno oni su godinama iza Hrvatske. Zašto? Evo, u nastavku teksta nekoliko primjera:

1. Djeca mogu birati predmete koje žele slušati. Mislim, stvarno pa gdje toga ima? U Irskoj. Umjesto da su im stavili pet, šest sati vjeronauka, oni su im dali, uz četiri obvezna predmeta, da biraju što žele učiti. Svašta djeci ovdje dopuštaju.

2. Kaže mi kolegica da joj je sin imao predavanje predstavnika iz LGB&T zajednice. Halooo, Irci, što je s vama… Pa jel’ ste vi normalni poučavati djecu toleranciji i prihvaćanju različitosti. Krajnje je vrijeme da gđa. Markić dođe ovdje reda napraviti.

Knjige za školu u Irskoj koštaju 500 eura

3. Knjige su ovdje užasno skupe, prestrašno (imamo školarca u prvom razredu i za knjige s priborom smo morali izdvojiti nekih 500 eura. Prestrašno, em škola koja je tako skupa… Ali što je najsmješnije od svega –  te knjige će koristiti do trećeg razreda. Mislim si ja kako? Pa jel to moguće? Redom ispitujem roditelje koji imaju školarca istog uzrasta: “Jesu li mene nešto smuljali?”.

Oni mi govore da ne i da je to tako ovdje. Ostao sam zatečen, poražen. Tri godine ista knjiga iz matematike gdje stoji da je 2+2=4, i to se neće promijeniti tri godine. Odmah sam se sjetio naše domovine gdje se svake godine mijenjaju autori jer se mijenja zbrajanje i nisam više siguran koliko je 2+2.

‘Dobro ti je, ti si u Irskoj’

Svi mi kažu: “Dobro ti je, ti si u Irskoj”. Kad platimo sve račune i podmirimo sve troškove koje imamo jedva nekako skupimo da barem jednom tjedno odemo na neku večeru, kolače ili samo u grad na kavu jer mi se pije kava na terasi nekog od mnogobrojnih kafića. Nije lako kad znaš da ti taj trošak neće utjecati na budžet i da nećeš strepiti kao u Hrvatskoj od mjeseca do mjeseca.

Stvarno, nije mi lako.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr