Bolje od filma

NEVJEROJATNA PRIČA HRVATSKOG EMIGRANTA: Sa tristo dolara u gaćama domogao se Kanade, a onda…

Prvo je pobjegao u Italiju, pa se dokopao Njemačke i na koncu, s 300 dolara ušivenih u gaće, otputovao u Kanadu, gdje je postao milijunaš, opisuje u svojoj knjizi  Ivan Vuletić. No to je samo djelić  njegovog teškog životnog puta…

“Doživio sam, vjerujte mi, puno toga” kaže Ivan Vuletić (77) čiji život, prepričan u njegovoj nedavno objavljenoj knjizi, svojevrsnim memoarima “Život je iša kako je iša“, neodoljivo podsjeća na scenarij kakve hollywoodske drame, prenosi Slobodna Dalmacija

Vuletić je rođen 1939. u mjestu Dobranju, općina Cista Provo. Poslijeratne godine bile su teške jer je dobar dio sela bio u hrvatskim domobranima. Živjelo se teško, od petnaeste godine radio je teške fizičke poslove, a 1958. bila mu je već puna kapa svega, pa je s prijateljem pobjegao u Trst. Još ga hvata groza od života u talijanskim izbjegličkim logorima.

Zahvaljujući bratu domogao se Njemačke, a potom s 300 dolara sašivenih u gaće, bez ikog svog, otputovao je brodom u Kanadu. Nije znao ni zucnuti na engleskom.

Radio je teške poslove, dvije godine proveo u rudniku, zatim ga je krenulo, bez škole, s puno upornosti i rada, oženio se, dobio djecu, razvio biznis, kupio kuću…

Dopisivao se i s Maksom Luburićem

Bio je težak nekoliko milijuna, a onda se, doslovno preko noći, dogodio bankrot. No, nije se dao i uspio je opet razviti posao i uzdići se iz pepela. Slučajno ili ne, u njegov život utkani su neobični događaji i sudbine važnih ljudi emigrantske populacije, pa se isprepleću brojni likovi iz NDH-a, od zloglasnog ustaškog krvnika Vjekoslava Maksa Luburića i Stjepana Crnićkog, do HSS-ovca Jurja Krnjevića

Nikada, kaže, nije služio ni Titinu ni Antinu vojsku, no volio je Hrvatsku.

Prisjeća se bijega iz Jugoslavije s dugogodišnjim prijateljem Ćipom Milardovićem.

‘Bija san spreman nožem ga dočekat’

“Uputili smo se iz Kopra, i tamo sreli Ivana Botinu iz Donje Tijarice. Pita me di ćeš, ja prston preko granice. On kaže, neću te izdat. Pokazao nam rukom put kuda je iša brat mu Bariša, kaže ajdete preko brda, s vrha ćeš vidit rafineriju u Trstu. Idite put nje, držite se lijeve strane, s desne je granica. Neka vam je sretno. A dvadeset metara od nas stoje dva milicajca. Život nam je spasio tim savjetima. I tako smo, kada je pala noć, krenuli. U jednom vinogradu lajanjem nas je zamalo otkrio pas, putem sam pao u rupu duboku dva, tri metra, bija san pun krvi.. Malo dalje od grma smo mislili da je vojnik, bija san ga spreman nožen dočekat, srićon bila je sova… Uz puno sriće, uspili smo, mogli smo više puta poginit” prisjeća se Ivan za Slobodnu Dalmaciju.

UDBA u Italiji

maxresdefaultOči su mu gotovo zasuzile kada se prisjetio teškog života u talijanskim logorima, onima u San Sabbi, Altamuri i Aversi.

“To je bilo strašno, ne poželi nikome. Kad smo stigli, četiri su nas dana držali u karanteni, nismo imali ništa uza se. Mogli smo se, kao, prijavit za radit, svaki dan su dolazili ljudi po radnu snagu. Bija san mlad, pun snage, tija san zaradit. Ali jedan momak mi je otvorija oči. Kaže ne znam te, ali nemoj tamo ić, to je 90 posto udba, ako im se nećeš pokorit, pribiju te, ubiju i bace u kanal, neće ti se groba znat. Tako san ga posluša, spasija mi je život! A tu san najveću glupost u životu svome napravija. Pisa san iz logora bratu Boži u mornaricu. Tri su ga dana peglali, mučili i ispitivali zbog mene” vrti Ivan glavom.

Otišao u neizvjesno

Ivan je potom završio u Njemačkoj, gdje mu je u građevini radio brat, a i Ivan mu se uskoro pridružio. Imao je priliku izučiti zanat, oženiti se za Njemicu čiji je otac bio vlasnik pekare, no odlučio se za neizvjesniji put.

“Bio sam politički emigrant zahvaljujući čemu sam dobio azil u Kanadi, katolička organizacija CNC platila mi je put. Reka san idem pa što Bog da. Tamo je bilo puno naših organizacija, Ujedinjeni kanadski Hrvati, Hrvatski oslobodilački pokret, Hrvatska seljačka stranka, Hrvatski narodni odpor. Upozna san kroz godine puno ljudi, pravih Hrvata i domoljuba. Bilo je tu i puno bivših domobrana. Život nas je nosio na razne strane, ali emigracija je iskreno sanjala slobodnu Hrvatsku”

Radio je šjor Ivan po dolasku u Toronto sve i svašta, od konobara do rudara, zatim je neko vrijeme proveo na sjeveru Kanade u rudniku nikla. Zanimljivo je da je izmijenio nekoliko pisama dok je radio u rudniku i s Maksom Luburićem koji mu je slao časopise Obranu i Drinu.

Planirao atentan na konzula

Po povratku u Toronto upoznao je strica Josipa Mrzljaka, varaždinskog biskupa. No od svih ljudi koje je upoznao, najveći utisak ostavio mu je velečasni Dragutin Kamber, svećenik u Torontu, zadužen za izgradnju hrvatske crkve.

“Kada bi Kamber govorio, ja sam to tako emotivno doživljavao, bio je pun duha, pametan čovik i omiljen u narodu. Uvik je okuplja mladost oko sebe. Puno je volija i muslimane, kod njega su uvik bili dobrodošli. Kada je gradio crkvu, okomila se na njega jugoslavenska Udba i konzulat. Bilo je telefonskih poziva, izrezali su sve žice u crkvi tako da ne radi mikrofon. No, velečasni se nije preda. Ta je crkva najveća kula hrvatstva u emigraciji” ponosan je Vuletić.

Nakon teške prometne nesreće, nakon koje je skoro izgubio vid na jedno oko i zaradio 60 šavova samo na licu, odustao je od atentata na jugoslavenskog konzula, svjedočio brojnim svađama emigrantskih političara, od dr. Ivana Pernara, koji je kao hrvatski narodni zastupnik dobio metak od Puniše Račića, do Tonija Sigura, koji je bio sudac za vrijeme NDH. Zaprosio je ubrzo i suprugu Miru.

Tuđman – Titov general

Sudjelovao je u prosvjedima u centru Toronta gdje se 20 tisuća ljudi protivilo izručenju Andrije Artukovića, bivšeg ministra NDH, Jugoslaviji. Lijepe obiteljske uspomene veže uz nogometni klub Croatija.

“Dinamo je u Toronto došao 1972.. Bilo je to silno veselje, na stotine hrvatskih zastava, veličanstveno je dočekan. Nisu mogli vjerovati koliko smo ih iščekivali.”

U posjet su im 91. došli i Vlado Gotovac i Slavko Goldstein, držali su govore u hotelu “Ramada Inn”, a sve je bilo puno hrvatske inteligencije i biznismena.

“Nemojte me krivo svatit, ali kad nam je krajem osamdesetih u posjet došao Franjo Tuđman, komentirali smo kako nikad nismo mislili da će Titov general tu hodat. No, održa je govor i zapalio narod. Nikome nije uspilo ono što je njemu. A, mi emigranti, volili smo Hrvatsku, čeznili smo za njom, suze su nam tekle” prisjeća se šjor Ivan.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr