Titov socijalizam caruje u – Saboru

Zanimljiva situacija – u najvišem, časnom domu hrvatske demokracije caruje pravi, čisti Titov socijalizam – radili-ne radili, oni će svoje dobiti, baš kao u ona vremena protiv kojih smo se svi skupa više nego uspješno izborili.

Nevolja, kaže se, nikad ne dolazi sama. U skladu s tom izrekom, tek što nas je sve “odobrovoljila” vijest o dvomjesečnom godišnjem odmoru saborskih zastupnika, objavljeni su podaci o troškovima istih za prvih šest mjeseci ove godine. Bilo bi ljubazno od Sabora da ovakve vrste informacija objavljuje s dužim razmacima, tako da u međuvremenu stignemo povratiti. Izbijeni zrak iz pluća, jel’te. Pa razmisliti. No, upravo nam priliku za razmišljanje nipošto ne smiju dati, jasno. U svakom slučaju, dok mi pojmimo o kakvim se nepojmljivim troškovima i ciframa tu radi, oni su već na sigurnom, u hladu nekog dalmatinskog bora. Tamo će se, udobno smješteni, propisno siti i spokojni, odmarati od… hm, čega? Nemam pojma, ne bavim se istraživačkim novinarstvom. A da se kojim slučajem bavim, osjećam da bi to istraživanje potrajalo oho-ho. Skoro duže od njihovih godišnjih odmora.

Drskost ‘običnih’ radnika

Čime god da su se bavili, to je koštalo skoro, pazi sad, pet milijuna kuna. Mjesečno. Rekli bismo im sad u Splitu: “Pet milijuna kolpi in palo.” A to su samo plaće. Imaju oni i takozvane “naknade”. Uz onakve plaće primati još i nekakve naknade, to je drskost ravna onoj kad (obični) radnici, uz to što negdje rade, zahtijevaju još da im se taj rad i plati. Bez obzira što podržavam borbu za radnička prava, ponekad me baš iritira to smiješno uvjerenje radnika, zaostalo iz onih nekih opskurnih vremena, da za svoj rad trebaju dobiti plaće.

Sva sreća da je došla demokracija

Sva sreća da su ta vremena prošla, što je došla demokracija, što imamo Sabor, saborske zastupnike i što (samo) oni u zemlji imaju zagarantiran i posao, i plaće, i obilate godišnje odmore, i još obilatije naknade, a da mi ostali, u principu, nikad nemamo sve to istovremeno – ako smo na godišnjem, to obično znači da nemamo posao, a ako imamo posao, to ne garantira da imamo i plaće. O naknadama za bilo što možemo samo sanjati, a čak ni sanjati više ne možemo jer ne možemo spavati, a spavati ne možemo jer nemamo niti ono osnovno što su nam naši zastupnici trebali osigurati, a nisu nam osigurali jer, osigurali-ne osigurali, mi ćemo ih i dalje poslušno plaćati. I lijeve, i desne, i one što usta ne zatvaraju, i one što se u Saboru nikad nisu javili za riječ.

Socijalizam u Saboru

Zanimljiva situacija – u najvišem, časnom domu hrvatske demokracije caruje pravi, čisti Titov socijalizam – radili-ne radili, oni će svoje dobiti, baš kao u ona vremena protiv kojih smo se svi skupa više nego uspješno izborili. I zato našim zastupnicima, valjda, trebaju one perverzno sočne naknade. Naime, to mu ga dođe kao neka vrsta naknada za duševne boli što su jadni prisiljeni raditi u uvjetima iz onih čemernih vremena kojih smo se pak mi, mudraci jedni, jednom zanavijek temeljito riješili. Tako naši patnici, da bi lakše podnijeli tu nevjerojatnu povijesnu ironiju, primaju cijelu paletu naknada koje je samo neki pakleni, onovremenski um mogao smisliti – te naknada za ovo, te naknada za ono, pa dnevnice, hotelski smještaji, režije, avionske karte, a kao kruna svega, naš apsolutni favorit – naknada za odvojeni život. Tu se ništa nije prepustilo slučaju jer dotičnu naknadu primaju čak i oni koji nemaju obitelj i koji su samci. To je dokaz da naši zastupnici ne misle samo na sebe nego na sve ljude. U Saboru.

Naknade za odvajanje

Misle toliko intenzivno, da su na troškove dnevnica, upotrebu osobnih automobila u službene svrhe, cestarine, avionske karte, javni prijevoz, hotelski smještaj, najam stana, režijske troškove, odvojeni život i “ostalo” u samo prvih šest mjeseci ove godine utukli više od četiri milijuna i 400 tisuća kuna. Izvan Sabora pak živimo mi, koji nikad nećemo dobiti naknade za sve od čega su nas naši zastupnici odvojili.

Odvojili su nas od naše djece, jer da bismo ih nekako prehranili, školovali ili liječili, radimo sve što možemo, kad god možemo, gdje god možemo. Ispada da radimo samo za hranu, školske knjige, te odjeću i obuću, a djeca od svega toga najviše trebaju nas, što im sve manje i sve rjeđe možemo dati.

Odvojili su nas od naših bračnih partnera, jer kad tijekom dana napravimo sve što smo mogli, malo toga ostane što još i s partnerima možemo napraviti. Nekad, od muke, od nastojanja da spojimo kraj s krajem, ne možemo ni razgovarati. A u braku se, za razliku od Sabora, neotvaranje usta i nesudjelovanje uvijek nekako kazni.

Da ima božje pravde…

Odvojili su nas od naših firmi, u kojima smo nekad radili, proizvodili, primali plaće i imali godišnje odmore, garantirane i dovoljno duge da bi poslužili svrsi zbog koje su i izmišljeni.

Odvojili su nas od naših snova. Odvojili su nas od nas samih, jer pristajemo, da bismo preživjeli, na sve, to jest na – ništa. Na neplaćene prekovremene, na skraćene, minimalne godišnje, na minimalne plaće, minimalna radnička prava, na minimalne sebe.
Odvojeni život? Tim tipovima bi možda jedino trebalo povremeno isplatiti naknade za podvojeni život, jer dok ih ne izaberemo, pričaju jedno, a kad ih izaberemo, rade drugo. Da ima božje pravde, naknade za odvojeni život ne bi trebali primati saborski zastupnici, nego mi koje oni navodno zastupaju.

Nažalost, nema te kase, pa čak ni one fiskalne, koja bi mogla zbrojiti konačni iznos svega onoga od čega su nas odvojili.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr