Mogu li vas zamoliti za pet kuna, da si kupim nešto za jelo

Idem neko jutro na posao, ljut na hrvatsko zdravstvo što kasnim zbog čekanja u ljekarni izazvanog nekakvom nepotrebnom zavrzlamom oko recepata… kad me zaustavlja neki čovjek: “Oprostite, jel’ vas mogu nešto pitati?”

“Pitajte”, odgovaram zbunjeno, još zaokupljen svojim mislima.
“Mogu li vas zamoliti za pet kuna, da si kupim nešto za jelo”, upita. Objašnjava kako mu je neugodno i kako me ne bi to pitao da ne mora. Promatram ga. Odjeven je radnički, prljave, grube hlače, na leđima vojnička vreća ili nešto slično, cipele umrljane bijelom bojom. Građevinac, soboslikar.

“Radio sam neki posao, ali ga ne mogu naplatiti”, dodaje kao da se ispričava.
Ne ispričavaj se prijatelju, izvoli, meni moj rad srećom plaćaju…

A također neki dan, javio nam se jedan čitatelj jako uvrijeđen što ocrtavamo hrvatsku stvarnost nekim teškim bojama, “populistički” izvlačimo “teške priče hrvatskog puka koje nikoga ne zanimaju”… Ne znam je li autor tog prosvjednog pisma gospodin premijer specijal-201012070191004-Zoran Milanović ili netko iz njegove Vlade, no ako nije, bit ću iskreno iznenađen jer sam mislio da je taj maleni broj ljudi okupljen u Banskim dvorima još jedini koji još ne shvaća u kakvim smo mi svi zajedno govnima.

Mislio sam da su još jedini koji ne shvaćaju da ljudima koji moraju žicati koju kunu po ulici i onima koji su sretni što tima koji su prisiljeni žicati mogu nešto dati uopće nije važno tko će držati koju fotelju, tko će biti arti-201303120560006 i u kakvim su odnosima predsjednik IDS-a i SDP-a. Ali da im znači je li neki ministar u sukobu interesa, je li financijski stabilan ili možda u problemima koji bi ga mogli učiniti… sklonijim da prihvati nezakonitu financijsku kompenzaciju u zamjenu za neku uslugu. Da primi mito, drugim riječima. I da ga novinari zbog toga imaju pravo pitati o njegovim osobnim financijama, a da je jednostavno nedopustivo da im to premijer arti-201303130630006. Novinari to moraju moći pitati jer svi znamo zašto su haenesovci svojim članovima slali arti-201303160057006 i tražili da im se jave povratne informacije o članovima koji su se javili na natječaje. Društvo je takvo kakvo je jer su ga političari takvim napravili – zabranjujući pritom novinarima da postavljaju pitanjima.

Civilizacijska razlika

Ali ekipa koja se okuplja na Markovom trgu naprosto ne vidi da ne može samo tako imati status koji zahtijeva za sebe, da ga mora zaslužiti. Ne vidi da građane naprosto boli neka stvar čak i za prepucavanja između SDP-a i HDZ-a, da ne vide “civilizacijsku razliku” koju spominje premijer Milanović bezočno koristeći jedan ozbiljan društveni problem za političko predizborno prepucavanje, a da im ona ionako ne znači ništa ako sa sobom ne donosi i civilizacijske tekovine kao što su socijalna sigurnost, pravo na rad, dostupno zdravstvo i starost koju se ne preživljava kopanjem po kontejnerima.

Oni ne vide da građane zapravo nije briga zašto je točno Zdravko Mamić završio u zatvoru, već im samo nije jasno kako se to dogodilo tek sada, ali da ih jest briga kada će ga grad Zagreb i država prestati filati njihovim novcem. Govor mržnje ionako je nešto što se događa svaki čas, a uhićen je tek onaj koji je taknuo ministra, ali dobro, nemojmo cjepidlačiti.

Na kraju krajeva, u čemu je razlika između Mamićeve izjave i izjave saborske zastupnice Ruže Tomašić o tome da je “Hrvatska za Hrvate” a da su “tek svi ostali gosti”. Izjave dana netom nakon što je Mamić priveden, usput budi rečeno.

Građane zapravo totalno nije briga zna li Ingrid Antičević Marinović govoriti engleski ili ne zna (mada ih je čitava stvar izuzetno zabavila), ali ih boli 60, 70 ili 80 milijuna kuna koje će dati da bi se izabrali ljudi koji će za velike plaće sjediti u dalekom Europskom parlamentu. Izbori za EP savršeno su se mogli održati zajedno s lokalnima, a ovako su deseci milijuna kuna utrošeni samo zato da bi političari imali čime odvlačiti pažnju građanima od činjenice da postaju gladni.

PAF! Habemus papam

Usred tjedna, tek drugi dan konklave, kad to nitko nije očekivao, zabijelio se dim iz Sikstinske kapele, pa ću i u ovom tekstu napraviti skok na svjetski događaj tjedna, izbor novoga pape. Franjo je na samom početku svoga pontifikata napravio fantastično puno gesta kojima je osvojio srca mnogih i pokazao u kojem smjeru želi voditi Crkvu. Od izbora imena i odbijanja nošenja zlatnog križa jer mu je njegov stari, željezni, sasvim dobar, preko jednostavnog “dobra večer” kojim je pozdravio okupljene na Trgu svetog Petra u Rimu, do vožnje autobusom “s dečkima” u rezidenciju nakon konklave. Sam je navodno platio troškove svog smještaja, čini se dobroćudnim, odaje dojam skromnosti i na tome insistira, nasmijan je i ponizan. arti-201303141100006 u Argentini, međutim, za mnoge su kontroverzni, a pojavila se i vijest da je dao vrlo ružnu izjavu o ulozi žena u svijetu. Ta se vijest, međutim, kako se čini pokazala lažnom. Čovjek jednostavno nikad nije takvo nešto rekao, pa bih i o njegovoj prošlosti govorio s rezervom. U teškim vremena rijetki su ljudi koji su potpuno crni ili potpuno bijeli, kao u “Gospodarima prstenova” – svijet je siv i prepun nijansi, pa bih i o papi u sadašnjosti govorio kad vidim njegove nijanse.

Njegovi su postupci zasad samo geste i vidjet ćemo hoće li papa Franjo doista reformirati Crkvu u smjeru u kojem geste najavljuju, hoće li ona (a pod time osobito mislim na Crkvu u Hrvatskoj) pokazati više socijalne osjetljivosti i skromnosti – drugim riječima, hoće li biti manje oniksa.

Ne treba nasjedati ni na laži ni na geste, ali geste ipak znače puno.

Ju mast rispekt pipl if ju vont dem tu trast ju

Geste poput one da se Milanović ispriča profesorima jer ih je uvrijedio rekavši da Ingrid govori engleski bolje od nekih profesora engleskog jezika. Koga briga što je mislio na Dubravku Šuicu? Ljudima kojima si smanjio plaće i koje tretiraš kao drugorazredne građane duguješ barem jedno “Sorry, krivo ste me shvatili, nisam mislio na vas”, ali jok. To je bullying, premijeru, kada kao nadređeni kinjite i omalovažavate one koji rade “za vas” odnosno za državu, a ne kada se kao novinar ili građanin zgražate nad činjenicom da vas netko tko vas treba predstavljati u bijelome svijetu sramoti jer ne zna zamoliti za prijevod. Ju mast rispekt pipl if ju vont dem tu trast ju.

Rispekt je gesta koja čak ništa ne košta. A da ne govorimo o financijski težim gestama – naravno da hrvatska država može podnijeti financijski trošak nepotrebno odvojenih izbora, naravno da može dati 265 milijuna kuna za 1.742 službena vozila, ali postavlja se pitanje zašto to čini. Zašto se jednostavno ne učini gesta i smanji taj trošak. Papa ide busom umjesto u limuzini, a Milanovićevi ministri na sastanak idu svaki u svom autu. A on, valjda zato što je veća faca, u njih čak devet. A argument da je kupovina novih automobila jeftinija od održavanja starih je uvreda zdravom razumu i svakome tko je ikad vidio automobil, a kamoli ga imao. I popravljao.

Hrvatska će, kao država, sve to preživjeti, no mnogi njezini građani neće. Barem ne bez slomljene kičme. A to je gore nego da nas, kao države, nema.

Jer – čemu i kome služi država koja ne brine za svoje građane?

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr