Radna knjižica o kojoj mašta svaki peti Hrvat

”Danas, dugačkih dvadeset pet godina kasnije, Hrvati u svojim najsmjelijim snovima ne sanjaju posao astronauta na Međunarodnoj svemirskoj stanici, projektanta najveće zgrade na svijetu ili trenera Reala iz Madrida: oni danas sanjaju posao. Bilo kakav”, piše u svojoj novoj kolumni Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

”Razgovor je trajao oko sat vremena. Pozitivno su me šokirali pristupom. Odmah smo prešli na ti, i svi smo se jedni drugima kratko predstavili. Kad sam razmišljao kakav dojam želim ostaviti, odlučio sam poentirati na znanje i odgovornost.”

Tako u Jutarnjem listu svoju dramatičnu ispovijest započinje I. iz Zagreba, koji je jednog dana odlučio ostaviti siguran posao i zakoračiti u nepoznato. I. je jedan od hiljada onih koji su odvažno zakoračili u vlastiti san, znajući da samo rijetki stižu preko. Gotovo dva mjeseca kasnije, nakon iscrpljujućih pet eliminacijskih krugova, u najužem izboru ostala su samo njih petorica.

”Svi smo stigli prije osam sati i prvo se šutke pogledavali, a onda u nekom trenutku počeli razgovarati. Odmah sam shvatio da svaki od nas petorice odmah može početi raditi taj posao. Očito će presuditi sitnice”, prisjeća se I. drame na posljednjem testiranju. Kad mu sutradan zazvoni telefon, više ništa u njegovom životu neće biti isto.

Kakav je to posao dobio?

Kakav je to posao dobio Zagrepčanin I.? Je li to on u NASA-inom centru za obuku prošao naporna dvomjesečna testiranja za prvog inženjera leta na Međunarodnoj svemirskoj stanici u Zemljinoj orbiti, je li možda izabran da zamijeni Daniela Craiga u novoj Eonovoj produkciji Jamesa Bonda, ili je potpisao prvi profesionalni ugovor s Barcelonom?

Je li među hiljadama kandidata odabran za glavnog projektanta najviše zgrade na svijetu, dvjesto dvadeset katova visokog SkyCityja u kineskom Changshuu, ili možda za voditelja znanstvenog tima koji će izgraditi prvi termonuklearni eksperimentalni reaktor u Cadaracheu kraj Marseillesa?

Zapravo, bili ste blizu: nakon iscrpljujućeg dvomjesečnog testiranja Ivan je izabran za posao voditelja održavanja objekta u Ikeinoj robnoj kući u Rugvici kraj Zagreba.

Urušene ambicije

Ako vam se učinilo da ste pročitali kako je novi heroj hrvatskih medija čovjek koji je dobio posao šefa održavanja u robnoj kući, dobro vam se učinilo: I. je u rijetko uzbudljivoj novinskoj ispovijesti opisao dva dramatična mjeseca otkako je jedne večeri, saznavši da švedska korporacija traži voditelja održavanja svog prvog trgovačkog centra u Hrvatskoj, ispunio molbu za posao, pa do onog trenutka kada su ga pedeset pet dana kasnije nazvali da dođe potpisati ugovor.

Ljepšu i potresniju – a bogami i uzbudljiviju – priču o veličanstvenom urušavanju svih naših snova i ambicija ja nikad nisam pročitao.

Nekad davno, davno, čitali smo velike novinske priče o snovima, primjerice, Komižanina Martina Bogdanovića, siromašnog ribara koji je prije stotinu godina od ušteđevine kupio izgorjelu baraku u kalifornijskom San Pedru i utemeljio danas svjetski poznati riboprerađivački koncern StarKist Foods. Ili o Miljenku Grgiću, drugom jednom nadobudnom Dalmatincu, što je radio u kalifornijskoj vinariji Chateau Montalena u dolini Nappa, pa napravio chardonnay koji će one historijske pariške večeri 1976. francuski sommelieri ocijeniti najboljim na svijetu.

Ili o Splićaninu Tomislavu Iviću, kojemu su toga ljeta telefonom javili da je dobio posao trenera trostrukog europskog prvaka Ajaxa. Još 1989. godine, recimo, Osječanin Branko Lustig je za veliku novinsku priču morao kraj telefona čekati da mu Steven Spielberg osobno javi kako je izabran na radno mjesto producenta Schindlerove liste. Dvadeset pet godina kasnije, hrvatske snove rasplamsava, eto, inspirativna priča o Zagrepčaninu koji je dobio posao šefa održavanja u salonu namještaja.

San o poslu, bilo kakvom

Danas, dugačkih dvadeset pet godina kasnije, Hrvati u svojim najsmjelijim snovima ne sanjaju posao astronauta na Međunarodnoj svemirskoj stanici, projektanta najveće zgrade na svijetu ili trenera Reala iz Madrida: oni danas sanjaju posao. Bilo kakav.

Ne mora to biti posao astronauta u svemiru, ne mora ni posao izvršnog direktora NASA-e, ne mora najzad uopće biti NASA, može i Coca-Cola, Microsoft ili Ikea, eto recimo Ikea: ne mora čak ni većinski vlasnik ni izvršni direktor Ikee, ni predsjednik Uprave, ni menadžer pogona u Švedskoj, ne mora zapravo uopće u Švedskoj, može i u Hrvatskoj, ne mora pri tom ni menadžer hrvatske podružnice ni direktor robne kuće, može, eto i referent prodaje, ili – ako nije odveć preuzetno naglas sanjariti – šef održavanja, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Saga koju smo godinama pratili, o dolasku švedskog proizvođača namještaja u Hrvatsku i njihovim pustolovinama u lovu na građevinske dozvole, pa onda i live stream drame sa zapošljavanjem dvadesetak šefova i još tri stotine prodavača, skladištara i drugog osoblja, topografski precizno ocrtava prostor naših snova, koji cijeli danas stane u teretni lift Ikeinog skladišta. Granice su to male, zabijene provincije koja se ku*** kad ima Kentucky Fried Chicken, a sanja posao u FedExu ili Bauhausu: najdalja točka do koje se djevojke ovdje usuđuju sanjati danas je, recimo, posao u DM-u.

U bijeloj kecelji na kasi

Hiljade novinskih stranica već su ispisane o mitu njemačkog Drogerie Markta, trgovačkog lanca koji nudi osam i pol hiljada kuna mjesečno, pa još i trinaestu i četrnaestu plaću: stotinu dvadeset molbi za posao – čitali smo nekidan – svakoga dana stiže na adresu kadrovske službe te firme, već četiri-pet godina zaredom najpoželjnijeg poslodavca u Hrvatskoj, čiju radnu knjižicu, prema anketama, mašta svaki peti Hrvat.

Dvadeset posto Hrvata – o jeb** te, svijetla budućnosti! – sanja sebe u bijeloj kecelji na kasi u dućanu, kako ukucava nagradne bodove za toaletni papir i obiteljsko pakovanje šampona za kosu! Sve, još otkako su onomad sanjali svoju državu, računajući kako ne postoje neostvarivi snovi.

Dvadeset pet godina kasnije, eto ih u toj dosanjanoj državi kako ispunjavaju molbe za posao gospodarima sa Zapada, da djeci sutra pokazuju uokvirene duplerice iz novina, iz onih slavnih dana kad je jedan Hrvat postao šef održavanja u Ikeinom dućanu u Rugvici. Kad je to bila velika priča.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr