'Kum mi je u Hrvatskoj bio gospodin čovjek, a u Kanadi vozi šleper'

Procjenjuje se da u Kanadi danas živi oko 250.000 hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka. Mišljenja o životu u toj zemlji se razlikuju, kao i iskustava, no prema statistikama, sve više Hrvata trajno leti preko oceana u pravcu Kanade!

Novinari Slobodne Dalmacije su razgovarali s dvije žene čija se mišljenja o Kanadi razlikuju. Tridesettrogodišnja Valentina Maretić u Kanadi je bila šest mjeseci.

“Otišla sam u Kanadu u studenom pretprošle godine, po preporuci dobrog prijatelja, koji ovdje uvijek dolazi na ljetovanje iz Kanade i ostavlja dojam čovjeka kojemu dobro ide u životu. To je prva pogreška; poslije sam uvidjela da on u Kanadi živi kao pas da bi se ovdje baškario mjesec dana. Ipak, ne mogu reći da me prevario jer je uglavnom ispoštovao dogovorene uvjete za moj odlazak”, kazala je Valerija, po struci frizerka.

Kaže da je svih šest mjeseci njenog boravka tamo padala ledena, sumorna kišica, što ju je dotuklo. Živjela je u Lengleyu blizu Vancouvera, imala je na raspolaganju kuću i automobil (za koji je morala ipak plaćati gorivo, što je bila jedna od nepovoljnih stavki, kaže). Inače je radila za našeg čovjeka koji ima poljoprivredni obrt, te je bila kuharica i spremačica za petnaestak radnika iz naše šire regije. “Više iz štosa, nego potrebe”, pronašla je i dodatni posao na crno, u jednom frizerskom salonu u središtu grada, do kojega je trebala voziti skoro sat vremena.

“U hodu” je, kaže, razabrala da se Kanađanima život većinom odvija u automobilu. “Nekad s nogu popiju kavu u onim užasnim starbucksima; nema meračenja, ćakule kao kod nas. Kad se s nekim pokušaš dogovoriti za kavu ili navečer piće, uvijek je odgovor: ‘Hey, I’m running business’ (Imam posla)”, ispričala je Valentina, koja je u tih šest mjeseci izišla van svega nekoliko puta. Najviše ju je, kaže, tištila usamljenost, pa je vikendima odlazila na roštilj kod hrvatskih prijatelja. U Vancouveru se družila i s kumom, nekad sanitarnim inspektorom, i njegovom suprugom, koja je poslovođa jedne prodavaonice.

“Kum mi je u Hrvatskoj bio gospodin čovjek, inspektor, a u Kanadi vozi šleper. Supruga se bolje snašla, ona je zadovoljna svojim poslom, i zbog dvoje male djece planiraju život u Kanadi; ali samo do mirovine”, ispričala je Valerija, koja rezimira da se u Kanadi osjećala nelagodno, da joj je život “bio skup i nekvalitetan, vremenske prilike ubitačne, a ljudi otuđeni”. Dobro je, kaže, to što posla ima stvarno za sve, pogotovo one s nižim i srednjim obrazovanjem.

‘Na engleskom nisam znala ni brojiti do 10’

Za razliku od Valentine, jedna od Hrvatica koje o Kanadi mogu reći sve najljepše je Anka Drandić. Ona se prije 24 godine odselila iz Skradina u Kanadu bez ikakvog znanja engleskog jezika. Radila je kao socijalna radnica, suprug je radio kao informatičar, a kćeri su imale 16 i 9 godina kad su svi emigrirali u Toronto 1990. godine. Danas Anka tamo ima privatnu praksu kao sociologinja i psihoterapeutkinja, lijep dom u Mississaugau, vikendicu na Floridi, visoko obrazovane kćeri, od kojih jedna također već ima privatnu praksu kao psihijatrica.

“Na engleskom nisam znala ni brojiti do 10, ali sam imala nadu i volju za boljim životom. Sjećam se da sam govorila da ću peći kolače i čistiti kuće, i to će mi biti dosta za život. Upravo je tako i počelo… Kćeri su išle u školu, ja sam čistila kuće i njegovala stare ljude preko agencije za devet dolara na sat, te išla u školu kako bih naučila engleski”, ispričala je Anka.

Kad je završila višu školu, krenula je na fakultet za socijalne radnike, a onda je upisala poslijediplomski. Nakon toga je dobila posao savjetnice u jednoj agenciji, a prije pet godina je otvorila privatnu kliniku kao savjetnica za bračne probleme, ovisnosti, depresiju, tjeskobu i probleme s djecom.

“Nikad nisam maštala o velikom novcu, priželjkivala sam miran i pristojan život, a novac dođe kad se najmanje nadaš. U Kanadi se, naime, mnogi ljudi izgube. Previše energije troše na fantaziju o novcu i sasvim je normalno da na kraju ne uspiju”, kaže Anka. U Hrvatsku se ne misli vraćati, osim na odmor.

Priznaje da klima nije ugodna i da je zima vrlo duga, te da ju je hladnoća u međuljudskim odnosima u početku uništavala. “Kad sam malo prostudirala i s vremenom uvidjela da i oni imaju isti problem, rekla sam sebi: budi ono što jesi. U dubini duše ljudi trebaju jedni druge; pruži ruku i ljudi će je pružiti tebi. Glavno je olako ne osuđivati ljude i prihvaćati razlike. Nisu one problem, nego kako se mi nosimo s njima”, ocijenila je Anka.
http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/239921/Default.aspx

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr