POPLAVA BEDASTOĆA

KOMENTAR NET.HR-a: Nevjerojatno je to koliko su epskih gluposti sposobni izgovoriti hrvatski političari

‘Si tacuisses philosophus mansisses’, govorili su stari Latini. Da si šutio bio bi ostao mudrac. Malo je vjerojatno da bi velikom broju političara, i onih koji se u Hrvatskoj takvima predstavljaju, puno pomoglo i kada bi stalno šutjeli, no barem im se nitko ne bi smijao.

Jer, upravo je nevjerojatno koliko su bedastoća naši političari – najčešće ničim izazvani – sposobni izgovoriti u relativno kratkom vremenskom periodu. Dovoljno je, primjerice, prisjetiti se nekih od najvećih njihovih bisera u prosljednjih desetak dana, pa zaključiti da imamo ozbiljan problem…

Redoslijed nije bitan:

1. Potpredsjednik SDP-a Zlatko Komadina, govoreći na stranačkoj konferenciji za novinare o događanjima unutar stranke i brojnim primjedbama na postupke novog predsjednika Davora Bernardića:

“Pojedinci su iskočili. Ono što ja očekujem od kolegica i kolega u SDP-u, a pogotovo dužnosnika je da podržavaju predsjednika Bernardića barem osam godina, koliko smo mi podržavali Milanovića.”

Iz ove koliko smiješne toliko i skandalozne izjave dalo bi se zaključiti da u SDP-u biraju predsjednike koji su kazna za velik dio njihovog članstva. Pa ga onda moraju trpjeti barem onoliko dugo koliko je druga struja trpjela onoga koji je njima išao na živce. Ne bi trebali čak ni raspravljati o njegovim postupcima, samo šutjeti i čekati svojeg predsjednika. Neki ovo smatraju najskandaloznijom izjavom u posljednjih 20 godina, a nema nikakve sumnje da je njome Komadina svakako nadmašio i HDZ-ove branitelje lika i djela stranačkih predsjednika.

2. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u Švedskoj, zagovarajući povratak tamošnjih Hrvata u domovinu:

“Na nama je da osiguramo vaš povratak, integraciju u život u domovini i onu vrstu ispunjenja kakvu imate u Švedskoj.”

Istina, govorila je već predsjednica u izbornoj kampanji da će Hrvatska biti Švicarska, ali znate kako je to u izbornim kampanjama – nema tako velike besmislice koja se ne može izgovoriti. No, ovo više nije kampanja, već prvi predsjednički službeni posjet jednoj od najbogatijih, najstabilnjih i najrazvijenijih zemalja na svijetu. Reći da bi Hrvatska mogla osigurati povratnicima sve ono što imaju u Švedskoj i više je od bajke.

3. Predsjednik SDP-a Davor Benardić na Večernjakovom skupu ‘Kakvu Hrvatsku trebamo’:

“Dajte, na primjer, predsjedniku ili predsjednici da koordinira tri ministarstva. Da imenuje ministre. Ili ćemo izabrati protokolnog predsjednika, a to možemo u parlamentu.”

Već više od tjedan dana brojni analitičari pokušavaju pojasniti što je to i zašto Bernardić mislio reći ovom izjavom. Bezuspješno. Nije to objasnio ni on sam kod Stankovića u emisiji ‘Nedjeljom u 2’. Ako je htio biti ironičan, nije uspio, ako se htio dodvoriti predsjednici Republike, nejasno je zašto, ako je htio biti inovativan, uspio se posvađati s Ustavom i svim zakonima, ne samo hrvatskim. Naprosto – neobjašnjivo!

4. Ministar zdravstva Milan Kujundžić na tribini ‘O vjeri i politici u odgoju, obrazovanju i zdravstvu’, govoreći o svećenicima koji djeluju u bolnicama:

“Nekad jedan svećenik u bolnici vrijedi više od 20 doktora jer svećenikov osmijeh, utješna riječ, ohrabrenje, beskrajno znače i bolesniku i obitelji.”

Uistinu nije čudno što nam uz ovakvog i ovakve ministre liječnici masovno bježe u inozemstvo. Pri čemu mnogi od njih kažu da to nije isključivo zbog veće plaće. Ovakvo omalovažavanje jedne branše (vlastite čak!) ne viđa se ni u diktaturama, u kojima su i najveći umovi obične nule jer jedini koji sve o svemu znaju su vlastodršci. Ni jedan svećenik nikada u bolnici ne vrijedi ni kao pola medicinske sestre, a ako se ministar baš želio dodvoriti crkvi nije to trebao raditi na račun vlastitih kolega.

5. Saborski zastupnk Ivan Pernar na tribini u Rijeci, kritizirajući činjenicu da umirovljenici imaju pravo glasa na izborima:

“Svi stariji od 65 godina nemaju razvijeno kritičko mišljenje jer su izmanipulirani i isprogramirani od strane medija.”

Da je ovo rekao neki radikalni aktivist ili anarhist mogli bismo na to samo odmahnuti rukom. No, rekao je ovo jedan saborski zastupnik, pa makar se zvao i Ivan Pernar. Besmisleno bi sada bilo nabrajati što su sve u Hrvatskoj inicirali i stvorili ljudi stariji od 65 godina. No, ovom prilikom dovoljno je samo podsjetiti da je Pernaru tek 31 godina i poslušati barem jednu njegovu saborsku raspravu. Pa iz nje probati iščitati bilo kakvo, a ne samo kritičko mišljenje.

6. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović na druženju sa švedskim vojnicima:

“Ljudi su se u Hrvatskoj nakon Domovinskog rata pomalo uljuljkali da je Hrvatska slobodna i sigurna država i da će to tako ostati.”

Ova izjava je opasna barem jednako toliko koliko je besmislena i nepametna. Osim što vrlo jasno implicira da Hrvatska nije ni slobodna ni sigurna država (!?), njome se šalje i poruka svima onima koji u Hrvatsku namjeravaju doći. No, malo je vjerojatno da je predsjednica mislila reći to što je rekla, kao i da je uopće svjesna značenja svojih riječi. Njezina fascinacija uniformom i oružjem je, naprosto, tolika da u svakoj prigodi mora zagovarati militarizaciju. Prvi hrvatski predsjednik, iako je bio general JNA, prema njoj je bio pravi pacifist…

7. Ivica Lovrić, pročelnik zagrebačkog Ureda za obrazovanje, kulturu i sport, na obilasku gimnazije u Križanićevoj, u kojoj često padaju prozori, pri čemu je jedan učenik već ozlijeđen:

 

“Od početka školske godine prozor je pao samo tri puta, pa prozori inače padaju sa škola. Evo, recite mi da na drugim školama prozori ne padaju.”

Koliko bi puta u jednoj školskoj godini trebao pasti prozor u školi, pa da to za Lovrića ne bude normalno? Zašto je (njemu) normalno ako padne čak i jednom? Kakvo je uopće opravdanje to da prozori padaju i u drugim školama? Puno pitanja bez odgovora. Očito se prije ovog javnog nastupa pročelnik nije stigao konzulzirati s gradonačelnikom i jednostavno reći, primjerice, da će odmah promijeniti sve prozore u ovoj i svim ostalim gimnazijama u Zagrebu.

8. Predsjednik Sabora Božo Petrov na Facebooku, komentirajući to što je netko njihovom kandidatu za gradonačelnika Dubrovnika Mari Krstiću na automobilu izbušili gume:

“Za one koji ne znaju i sâm sam fizički napadnut izuzetnom žestinom. Tolikom da mi je mobitel koji sam držao na uhu spasio život jer je osoba bila spremna skončati ga udarcima pepeljarom u sljepoočnicu.”

Hrvati ipak najviše od svega vole biti žrtve ili se barem s njima uspoređivati. Svojedobno je Zoran Milanović poplavu u Gunji usporedio s pucanjem cijevi u svojem stanu, a sad je Petrov bušenje gume usporedio s navodnim pokušajem (vlastitog) ubojstva. Facebook uistinu trpi svakakve bedastoće, no voljeli bismo kad bi nositelj jedne od najvažnijih funkcija u Hrvatskoj o svojoj sigurnosnim problemima pisao nadležnim službama, a ne nama.

9. Ministrica gospodarstva, poduzeništva i obrta Martina Dalić na konferenciji za novinare, govoreći o  zakonu koji se priprema za ‘sve domaće firme koje imaju preko 8000 zaposlenih te koje imaju preko milijardu kuna duga’:

“Cilj, svrha i razlog za ovaj zakon su stvaranje uvjeta za sistemski bitne kompanije ako se nađu u problemima. Želim poslovno naglasititi da ovaj zakon ne pripremamo za Agrokor ili Todorića. No, ako bi situacija u Agrokoru to zahtijevala, to bi se moglo primijeniti i na njih.”

Pisati ovakav zakon u trenutku kad je u problemima jedina privatna firma na koju se on može odnositi i reći “ako bi situacija u Agrokoru to zahtijevala, to bi se moglo primijeniti i na njih” može samo netko tko iskreno misli da su svi oni koji ga slušaju – potpuni idioti. Možda za ovo potonje i ima elemenata, no u ovom slučaju je baš svima već tjednima jasno da je u tijeku akcija spašavanja Agrokora i da je malo vjerojatno da bi bilo kome drugome bilo dozvoljeno imati preko milijardu kuna duga. A kamoli 45 milijardi…

10. Saborski zastupnik Željko Glasnović prilikom rasprave o otvaranju arhiva:

“Mentalni sklop homo jugoslavenis se nasljeđuje. Hrvatski je narod do 1990. bio kao čovjek koji se svako jutro probudi s amnezijom. Nećete uspjeti ljudima izbrisati kolektivno sjećanje.”

Rado bismo komentirali i ovu izjavu, no uistinu ne znamo što je “uvaženi zastupnik” rekao, a kamoli što je htio reći.

Uglavnom, shvatili ste. Milijuni ljudi moraju teško raditi da bi zaradili za život, dok je s političarima drugi slučaj: ne moraju raditi ništa, a bilo bi još bolje kada ne bi ništa ni govorili. Oni ni onda ne bi bili ništa pametniji, no možda bi manje zaglupljivali one koji ih slušaju…

 

 

 

 

 

 

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr