Koliko je beba/km2 isplativo u Lijepoj našoj?

Od iznimne je važnosti da se za mjesto dolaska na svijet izabere područje u kojem se u obližnjem rodilištu rodi više od 400 djece godišnje. U suprotnom, ovoj je državi njezin novorođeni građanin potpuno neisplativ i buduća majka može birati hoće li kao prije sto godina roditi doma ili se u trudovima zaputiti u desetke kilometara udaljeno rodilište.

U Lijepoj našoj čak je i mjesto rođenja postalo pitanje sreće. Od kada je resor zdravstva preuzeo Darko Milinović, koji se u međuvremenu okitio titulama zamjenika predsjednice vladajuće stranke te potpredsjednika Vlade, od iznimne je važnosti da se za mjesto dolaska na svijet izabere područje u kojem se u obližnjem rodilištu rodi više od 400 djece godišnje. U suprotnom, ovoj je državi njezin novorođeni građanin potpuno neisplativ.

Naime, čak i kad mladi par uspije začeti prirodnim putem, te nije osuđen na bezbrojne pokušaje umjetne oplodnje koje im je novim Zakonom o potpomognutoj oplodnji opet priredio ministar Milinović, važno je da to za početak ne naprave na području Makarske, Imotskog, Sinja, Brača ili Hvara, jer je izgledno da će na porod morati putovati do kilometrima i satima udaljenog Splita. Druga je mogućnost da se sve rodilje s tog područja jednostavno okrenu korijenima, vrate stotinjak godina unatrag i rađaju kod kuće. Treću im ministar Milinović, po svemu sudeći, neće ostaviti.

Lički HDZ-ovac odlučio je uštedjeti na neisplativoj novorođenčadi, pa će se mali Makarani, Imoćani, Sinjani, Bračani i Hvarani, po svemu sudeći, ubuduće rađati na istoj adresi – u splitskom rodilištu, koje jedino na tom području ima rentabilnu stopu rađanja od 4500 beba na godinu. Granica rentabilnosti je 400 djece, a Makarani dosegnu brojku od tek 120 i proizvedu gubitak od nešto više od milijun kuna godišnje, pa će ih Milinović jednostavno ukinuti. Na istom području, po zakonu brojki, vjerojatno nisu previše isplativi ni poštanski uredi, ni škole, ni vrtići, pa bi moglo biti pitanje trenutka kada će formulu štednje od Milinovića preuzeti njegovi kolege ministri u Vladi i pozatvarati sve te gubitaše.

No, ako dijete pogodi sreća i rodi se tamo gdje Milinović nije ukinuo rodilišta, prođe kroz zbrkani labirint obrazovnog sustava i dođe do diplome, veselje tek počinje. Sudbina je klinaca koji ovih dana kreću u ozbiljan život da će upravo oni biti recesijska generacija koja će raditi više i do kasne životne dobi, a biti plaćena manje od današnjih zaposlenih. Surove statistike već danas pokazuju da je od 310 tisuća nezaposlenih svaki treći mlađi od 29 godina, te da oni koji su i imali sreću naći neko zaposlenje već sutra mogu ostati bez njega jer ih je trećina zaposlena na određeno vrijeme. Ako se i uspiju domoći nekog pripravničkog ili početničkog posla, u tom će statusu, s bitno manjom plaćom nego što je to bilo prije, ostati puno duže, a šanse za napredovanje i veće plaće u budućnosti manje su im nego ikada.

Stjecanje prve nekretnine graničit će vjerojatno sa znanstvenom fantastikom. Osim što im plaće neće biti dostatne za pokrivanje tog troška, i banke bi u idućem razdoblju mogle postati još rigoroznije po pitanju odobravanja kredita.

Već sada gubitak posla i pad plaća ozbiljno dovode u pitanje sposobnost građana da otplaćuju kredite, a u crnom scenariju Hrvatske narodne banke (za koji ne vjeruju da je izgledan, ali ipak postoji) broj kućanstava koji bi se mogao naći u problemima ove godine će se dodatno povećati. Tako HNB u svom najpesimističnijem scenariju, objavljenom u najnovijoj publikaciji Financijska stabilnost, predviđa da bi čak trećina domaćih kućanstava mogla upasti u poteškoće s otplatom kredita. Kraj 2009. godine Hrvatska je dočekala s 18 posto kućanstava kojima je otplata kredita postala problematična, pa bi taj skok doista bio drastičan i realizacija takvog ishoda događaja u ovoj godini podrazumijevala bi prethodno slabljenje kune i rast kamata. Crn ili ne, scenarij je to od kojeg se odgovornima u komercijalnim bankama diže kosa na glavi, pa je za očekivati da učine sve kako bi se osigurali od upadanja u još veće probleme.

Oni koji uspiju uvjeriti bankare da će u idućih 20 godina uspijevati otplaćivati svoja četiri zida i odricati se svega ostalog što život čini ljepšim, te prebrode sve nedaće koje im birokracija i diletantsko vođenje gospodarstva u ovoj državi mogu prirediti, dočekat će i mirovinu.

Međutim, u Hrvatskoj mirovina ne znači bezbrižnu igru s unucima i dokoličarenje. Uz prosječnu mirovinu, onima koji je uspiju doživjeti slijedi svakodnevna borba za goli opstanak. I tako velikoj većini u Hrvatskoj završava ciklus života. Vlade dolaze i odlaze, niti jedna ne uspijeva napraviti baš ništa da se ta sumorna perspektiva budućnosti promijeni. Najveći napor koji pred biračima uspiju napraviti je optužiti svoje prethodnike za stanje koje su zatekli, i tako iz mandata u mandat.

Teško je i zamisliti što će tek biti nakon što premijerka Jadranka Kosor obznani najavljene nove rezove. Koga će prvo Vlada opaliti po džepu i uskratiti stečena prava pitanje je (ne)sreće onih koji će idući biti na udaru. Ono što je sada već jasno je da je slogan bivšeg ministra turizma Nike Bulića o Hrvatskoj kao maloj zemlji za veliki odmor teška prevara, jer je Hrvatska zapravo mala zemlja za veliki jad.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr