Kako radnici mogu obraniti svoja radna mjesta, plaće…

Privatizacija društvenog vlasništva na području cijele bivše Jugoslavije dovela je do deindustrijalizacije i golemog pada udjela industrijske proizvodnje u BDP-u. Radništvo je ugrožena vrsta. Kako se oduprijeti?

Prerađivačka industrija je ili propala ili je nastavila raditi sa znatno smanjenim kapacitetima, poput brodogradnje i elektrotehnike. Radnička prava, istovremeno, svedena su na minimum, pogotovo u privatnom sektoru. Primjeri otpora, a pogotovo uspješnog, rijetki su.

Gosti Subversive Social Foruma bavili su se ovom tematikom. O hrvatskim primjerima obrane proizvodnje govorili su Davor Rakić i Željko Klaus iz Sindikata energije, kemije i nemetala, Siniša Miličić iz Regionalnog industrijskog sindikata, te Matko Utrobičić i Denis Geto iz sindikata Tehnos.

Branislav Markuš iz pokreta Ravnopravnost, Aleksandar Todić iz sindikata Sloga i Milenko Srećković iz Pokreta za slobodu govorili su o borbi za radništvo u Srbiji.

Moto: Zauzmi – obrani – proizvodi!

Miličić je ispričao privatizacijsku priču s početka dvijetisućitih godina, iz tvornice alata Itas iz Ivanca, koja izvozi 80 posto proizvoda. Privatizacijom joj je s 41 milijun kuna vrijednost srušena na oko tri milijuna.

Vlasnica postaje Marija Brezovac, bivša računovotkinja Coninga, tvrtke u vlasništvu tadašnjeg (i sadašnjeg) potpredsjednika Vlade Radimira Čačića.

“Osnivaju se tvrtke u vlasništvu te iste gazdarice, koje otkupljuju dijelove Itasa. Dio se prodaje Lidlu, kojemu se prodaje mala parcela za 7 milijuna kuna”, kazao je podsjećajući se da je cijela firma prodana za tri milijuna.

Štrajk glađu

Iz poduzeća se, govori Miličić dalje, izvlači novac, uzimaju se i krediti, proglašava se stečaj, poduzeće ostaje dužno četiri plaće i naknade za prijevoz, direktor podnosi ostavku, a stečajni upravitelj govori da proizvodnja nema smisla.

“Kreće rasprodaja radi namirenja vjerovnika. No, radnici to ne daju, prijete da će se vezati lancima”, prisjeća se. Osniva se stožer po uzoru na petrokemijski i 18 radnika kreće u štrajk glađu.

Kako su bili najveći vjerovnici, sud mijenja stečajnog upravitelja i stečaj kreće u dobrom smjeru. Vjerovnici se odriču 86 posto potraživanja, a dio se pretvara u udjele. Nakon toga radnici postaju većinski vlasnici i osniva se pogonska komisija u kojoj igraju važnu ulogu, dijele informacije vezane za tvrtku.

Nakon toga radnici podižu tužbu. Kako su radnici najveći vjerovnici, navodi, sud im udovoljava i imenuje nove direktore koji priznaju radnicima 10 milijuna kuna potraživanja.

Političko rastakanje HEP-a

Geto je ispričao situaciju u Hrvatskoj elektroprivredi, za koju je naveo da često služi za vođenje socijalne politike, spašavanja poduzeća poput Diokija i TLM-a, za uhljebljivanje stranačkih kadrova, ulaganje u neprioritetne projekte.

“Inzistiramo da je izvor zla u upropaštavanju HEP-a utjecaj politike”, navodi on. HEP-u prijeti razbijanje na više malih tvrtki i njihova privatizacija, loše posljedice koncesija i uvođenja privatnog kapitala u energetiku, uništavanje struke, jer se HEP birokratizira, te zastarjelost pogona, u koje se nije adekvatno ulagalo. Radničku borbu, za koju naglašavaju da mora biti borba za javni interes, a ne radnička prava na prvom mjestu, i njeno omasovljenje otežava sljedeće:

“U HEP-u je sigurno 10 posto ljudi kupljeno, a vi znate da jedan čovjek može jako puno pokvariti”, kaže Geto. Osim toga, manjka solidarnosti drugih sindikata, od kojih se “90 posto zbog demagogije i nerada na zaslužuju tako nazivati”.

Upropaštavanje Jugoremedije

Markuš je ispričao primjer farmaceutske tvrtke Jugoremedija, koju je privatiziralo “lice s tjeralice”, bez objašnjenja porijekla novca i bankovnih garancija. U upravu postavlja svoju suprugu, sina, šofera.

“Kupovale su se do sto puta skuplje sirovine, poduzeće se tjera u stečaj”, navodi Markuš. Radnike se pokušava rastjerati premještanjem u druge tvrtke istog vlasnika koje su udaljene i po 350 kilometara od njihovog doma. Kada bi odbijali, dobili bi otkaz. Štrajkali su, no bez uspjeha.

“Kad su svi dobili otkaz, nastavili smo prosvjed na ulici. Blokirali smo puteve, upali u Agenciju za privatizaciju, blokirali njen rad, kao i nekih drugih institucija. Bila je to fizička borba, izbacivali su nas. Postavili smo šatore kod tvornice, svojim tijelima smo spriječili odlazak kamiona s robom iz tvornice”, kazao je.

Vlast je pomagala upropaštavanju firme – osim što se žmirilo na kriminal, silili su ih na proizvodnju ispod cijene i pogodovalo se uvoznom lobiju.

“Mi radimo lijek za 25 centi. Tražili smo od države 30 centi, a oni su lijek uvozili za 50 centi”, prepričao je.

Sklonili ih s ulice da ne ‘zaraze’ druge

No, na kraju se i vlast uplašila i odlučila ih skloniti s ulice jer su svojim ponašanjem motivirali druge.

“Raskinut je ugovor i državi je vraćeno 42 posto koje može privatizirati”, navodi. “Radnik je postavljen za direktora i uspostavljena je vrsta samoupravljanja, gdje nema borbe za ideologiju, nego za tvornicu”, kaže.

Čak trećina privatizacija u Srbiji je poništena.

Kutina je malo čudan grad

Primjer Petrokemije, pionirke po pitanju stožera za obranu radničkih prava, objasnili su Klaus i Rakić, koji su naglasili važnost suradnje i solidarnosti.

“Kutina je, kažu, čudan grad. Tamo žive i školuju se djevojčice oboljele od HIV-a, sjećate li ih se, nitko ih u Hrvatskoj nije želio u blizini, za njih ni ovdje u Zagrebu nije bilo mjesta. U Kutini je smješten i centar za azilante, ljude koji najnormalnije žive s Kutinjanima, kao i oni s njima. To je bio mali grad dok nije izgrađena Petrokemija… “, kazao je Rakić.

Kad je opstanak Kutine doveden u pitanje te 1998. godine kroz privatizaciju, čije su štetne efekte gledali u drugim poduzećima, “svi su stali na stranu Petrokemije”.

“Tad smo bili revolucionari, a sada, kad se borimo za istu stvar, dakle za ostanak tvornice u državnom vlasništvu, sad govore da narušavamo pravni poredak”, primijetio je Rakić način predstavljanja njihova djelovanja od strane vlasti, odnosno pojedinih medija.

Klaus je istaknuo da je proizvodnja u Petrokemiji specifična i da zbog toga mora biti pod kontrolom države – radi se o “hrani za hranu”.

“Mi smo jedina ozbiljna tvrtka koja proizvodi mineralna gnojiva na području bivše Jugoslavije, a navodno je Hrvatska i poljoprivredna zemlja”, kazao je Klaus.

Radnici se nisu vodili ciljem da upravljaju Petrokemijom jer znaju da joj treba puno pameti i struke

“Ali mi trebamo utjecati na to tko će voditi tvrtku, voditi računa da je uprava dobro vodi i da prihvaća sindikate kao ozbiljne socijalne partnere”, navodi Klaus.

Zaključeno je da je potrebno poticati solidarnost među radnicima, s naglaskom da će na taj način raditi i u korist javnog interesa. Osim odlučnijih akcija, potrebne su i promjene unutar samih sindikata, istaknuto je.

Srećković je predložio da se u sindikate uvede veća demokratizacija, da se ukine centralizacija, koja pospješuje korumpiranje lidera.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr