Kako je masturbacija postala nacionalno pitanje

Cijela je nacija uvučena u raspravu koju su izazvali oni koji s masturbacijom ili, da prostite, drkanjem, imaju problema. Pedeset godina od seksualne revolucije i opet se nekome mora objašnjavati da neće oslijepiti ako uzme stvar u svoje ruke.

Deseci tisuća ljudi izgubili su posao ove godine, stotine tvrtki otišle su u stečaj, računi tisuća građana su blokirani, njihova imovina prodana na dražbama, mnogi su ostali na ulici. Kopanje po kantama za smeće postalo je način za preživljavanje.

Stotine tisuća jedva krpaju kraj s krajem, žive u strahu od otkaza ili rezanja plaća, pritisnuti kreditima i dugovima pretvoreni u roblje vlastite želje za boljim životom. Svakodnevno u svim medijima nalazimo pozive za pomoć ljudi koje je sustav države zaboravio i ostavio na cjedilu – dobri ljudi kojih u ovoj državi itekako ima priskaču im u pomoć koliko mogu, ali problemi se rješavaju jedan po jedan umjesto sustavno, što je s onima koji ne dospiju do novinara? Gospodarstvo nam tone, pada potrošnja, BDP, razina zaposlenosti, investicija gotovo da i nema… Pada povjerenje građana u institucije, vjera u bolje sutra gotovo da više i ne postoji, bješnji smo nego što smo ikad bili… Ali što je tema broj jedan? Drkanje. Da prostite na izrazu.

Problem s…

Cijela je nacija uvučena u raspravu koju su izazvali oni koji s, da prostite još jednom, drkanjem imaju problema. Pedeset godina od seksualne revolucije i opet se nekome mora objašnjavati da neće oslijepiti ako uzme stvar u svoje ruke. Mi uopće ne bismo trebali raspravljati treba li djecu učiti koja su prava i dužnosti žena i muškaraca i koje su njihove uloge (to su one rodne razlike koje se spominju u kurikulumu), koje im se promjene događaju kada ulete u pubertet, što je zaljubljivanje, veze, što je spolnost, što su spolni odnosi i što spolne bolesti i kako se od njih zaštititi. Ne bi uopće trebalo biti sporno da ih naučimo da trebaju živjeti i pustiti druge da žive, a to uključuje i da im se kaže da homoseksualnost nije bolest – briga me što vi intimno mislili o tome, tolerancija mora biti jedan od temelja društva. Zašto bismo uopće raspravljali o tome treba li im objasniti što je to pornografija i kako ona utječe na sliku koju klinci imaju o sebi i suprotnom spolu, o međusobnim odnosima i vezama, kada su klinci njoj izloženi bez obzira imaju li skrivene porno časopise ili surfaju bezbrojnim xxx stranicama po internetu – djeca vide izloge kioska s golim tetama, gledaju seksualizirane reklame, glazbene spotove, filmove, pa čak i crtiće – živimo u društvu prožetom pornografijom u kojem je ona u smislu načina portretiranja uloga žena i muškaraca prodrla duboko i ne možemo zatvarati oči pred time, niti plakati kako je nekad bilo bolje. Ostaje nam da podučimo djecu nekim osnovnim vještinama za navigiranje kroz zbunjujući svijet u kojem žive.

Nepotrebna buka

Što je najbolje, to već i činimo, zdravstveni odgoj u školama već postoji, nastavnici i profesori već podučavaju djecu osnovama o spolnosti, o zaraznim bolestima, o razlikama. Ovo je pokušaj da se zdravstveni odgoj digne na višu razinu, ali zbog sve te isforsirane, pretjerane buke koja je s oltara došla u posve neprikladno vrijeme, propustili smo postaviti i raspraviti pitanja koja su važna. Znaju li, kao prvo, učitelji sve ono što bi trebali djeci predavati? Da, za njih postoji dodatna literatura, ali je li to dovoljno? Zašto bi profesor fizike morao znati sve o spolno prenosivim bolestima? Ili zašto bi profesorica kemije morala moći objasniti osjetljiva pitanja buđenja seksualnosti ili i sama razumjeti tako osjetljiva sociološka pitanja kao što je utjecaj pornografije na društvo? Tko će educirati edukatore?

I je li uopće fer tražiti od preopterećenih učitelja da rade nešto za što se nisu školovali? Neke dijelove zdravstvenog odgoja predavat će stručne osobe, treba li možda proširiti područje koje će se ostaviti stručnjacima? I imamo li novac za to? Hoće li se i na koji će se način program prilagoditi djeci koja se različito razvijaju, dolaze iz različitih obitelji… Možemo li osigurati da djeci nakon satova zdravstvenog odgoja u glavi ne bude više upitnika nego što ih je bilo prije tog sata ili je ovo puki eksperiment? Program je dobar, pročitajte ga, preporučujem, i šteta je što ne razgovaramo o tome kako ga provesti na najbolji mogući način.

Djeca nisu važna

Mada su svima usta puna djece, djeca većini zapravo uopće nisu važna. Ovdje je riječ o ideologiji, o desničarskoj, konzervativnoj ideologiji koja se pokušava nametnuti većini društva i to tako da se ironično predstavlja kao obrana od druge, tobože liberalne i bezbožne ideologije. Oni koji to čine ne biraju sredstva, pa tako letke protiv, kako tvrde, pornografije i kondoma dijele putem kompanije koja prodaje pornografiju i kondome, a poruku podjele i riječi netolerancije izgovaraju u istom dahu s pozivom na jedinstvo, okićeni zlatom govore o solidarnosti i odricanju.

U pitanju je nešto puno važnije od zdravstvenog odgoja, u pitanju je pravo donošenja odluka u ovom društvu – imaju li ga oni koji su na izborima dobili povjerenje građana da vode državu, a s njome i škole, ili ga ima Crkva? A ako se Crkva može miješati u što god želi, smijemo li mi građani reći koju bar o financiranju te Crkve našim novcem?

Sretna vam Nova

I zato, sretna nam Nova godina. Sve se čini da će biti jednako siromašna i gladna kao 2012. A sami trebamo odlučiti hoće li biti i tako zapjenjena, podijeljena i jadna.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr