Imao je 14, nosio aparatic za zube i bio zaljubljen u Ninu, a onda se sve promijenilo

Rat je onaj voden izmedu 1991. i 1995. u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. A ja, ja sam Danijel Visevic, roden i odrastao u Njemackoj. Taj rat i ja zapravo nemamo nikakve veze jedan s drugim. Zapravo ne.

Dugo nisam shvacao i nisam htio prihvatiti da je ovaj rat snazno utjecao na moj zivot. I da to jos uvijek cini iako njime nisam bio direktno pogoden, a jos manje sam u njemu sudjelovao. Zrtve, to je bilo sto tisuca mrtvih, milijuni izbjeglica, silovane zene, prolaznici koji su bjezali pred mecima na sarajevskoj Aleji snajpera, izgladnjeli covjek iza zice zatvorenickog logora.

No, ipak mi postaje sve jasnije, pogotovo sada, u vremenu u kojemu se ratuje tako puno kako odavno nije, da je ovaj rat bio kljucni dozivljaj moje mladosti, pise Danijel Visevic u svojoj prici “Rat i ja” koju je objavio Deutsche Welle.

Partizani pucaju samo pred noge

Kad je on zapoceo, ja sam isao u skolu u Frankfurtu na Majni. Imao sam 14 godina, slusao Guns’N’Rosese, Die Arzte i Nirvanu, nosio fiksni aparatic za zube i bio zaljubljen u Ninu iz mog razreda. Svake srijede popodne imao sam jednoipolsatnu nastavu materinskog jezika. Jugoslavenskog. Sjedio sam pored svoga prijatelja Branka i ucili smo da su partizani svojim neprijateljima pucali samo pred noge, da je JNA treca najjaca vojska u Europi i da su Olimpijske igre u Sarajevu bile najuspjesnije svih vremena. Zajedno smo ucili srpskohrvatski, ispisivali smo rijeci latinicom i cirilicom i cesto crtali zastavu Jugoslavije i njezinih sest republika s puno crvenih zvijezda petokraka. Jednoga dana nas je gospoda Boskovic, nasa uciteljica, razdvojila. Vise nismo bili Jugoslaveni nego Srbi i Hrvati: Branko je na lijevoj strani ucionice sada sve pisao cirilicom, a ja na desnoj strani latinicom.

Moji roditelji su poceli po citave veceri gledati vijesti, slusati hrvatski radio i telefonirati s rodbinom. Ponekad bi moja mama znala zaplakati kada bi zazvonio telefon. Imala je desetoro brace i sestara, moj otac petero. Vecina ih je zivjela u Hrvatskoj i Bosni. Tri moja ujaka, jedan stric i sest rodaka su otisli u rat. Dio moje rodbine je morao pobjeci iz svog doma, neko vrijeme su zivjeli i kod nas u Frankfurtu. Sve u svemu smo, medutim, imali veliku srecu da nitko iz nase obitelji nije poginuo. Samo je ujaka Zorana tesko ranila mina.
Pljesak za nacionalnost

Moj novi susjed na jugoslavenskoj, kasnije hrvatskoj nastavi, zvao se Domagoj. S njim sam subotom isao na vjeronauk koji je organizirala Hrvatska katolicka misija. Na krizmi smo stajali jedan pored drugog pred oltarom Frankfurtske katedrale kada nas je biskup pitao koje smo nacionalnosti. Kako nisam bio sasvim siguran, oklijevao sam s odgovorom, no Domagoj je rekao u mikrofon: “Hrvatske.” Prolomio se pljesak, pljesak koji je potrajao, a biskup je Domagoja pogladio po glavi.

Bilo je trenutaka koji su me naveli da razmisljam o svojoj nacionalnosti, ali dogadaj u Frankfurtskoj katedrali je sve stavio u jedno novo ozracje. Bio je to onaj pljesak. On me zbunjivao. Sto je to u Domagojevom odgovoru bilo tako super?

Nekoliko tjedana kasnije sam sa svojim roditeljima na hrvatskom radiju cuo da su se Srbi naoruzali da bi porobili Hrvate. “Samo zato sto zelimo ostvariti nas tisucljetni san o neovisnosti”, rekao je glas na radiju, “zele nas poubijati.”

Pucnji iz kalasnjikova

Za ljetne praznike smo, unatoc ratu, otisli u Hrvatsku i Bosnu i tijekom jednog duljeg primirja posjetili smo rodbinu koja je zivjela blizu bojisnice. Jedan ratni drug ujaka Zorana mi je dao da pucam iz njegovog kalasnjikova u boce koje su bile udaljene nekih dvadesetak metara od nas. Jos uvijek osjecam trzaj puske, miris baruta u nosnicama. I ja sam se onomad htio boriti, braniti domovinu svoje obitelji. Ali, srecom, s 14 godina sam za to jos bio premlad.
Da sam bio tri godine stariji, da li bih i ja bio otisao u rat? Ta me misao vodila kad sam poceo pisati svoj roman 2011. Dvojica mojih poznanika iz Frankfurta su tada imala 17 i 18 godina – i to su ucinila. Obojica su se nekoliko mjeseci kasnije vratila smusena, isprepadana i potpuno promijenjena.

Glavni protagonist mog romana je Michael, Nijemac ciji roditelji, kao i moji, potjecu iz Livna. Kada taj kraj u travnju 1992. godine napadnu srpske postrojbe Michael ubija u rovu jednog srpskog vojnika. U njegovom novcaniku pronalazi sliku njegove obitelji -supruge i dvoje djece. Dvadeset godina kasnije Michael i sam ima dvoje djece. Kada njegova supruga Inga u kucu dovede bejbisitericu, Michael vjeruje da je rijec o kceri covjeka kojega je ubio.

Otkad pisem ovaj roman redovito posjecujem svoju rodbinu u Hrvatskoj i Bosni, posebno ujaka Zorana.

Ratovi unistavaju citave generacije

Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da oko 400.000 ljudi u Bosni i Hercegovini pati od posttraumatskog stresnog poremecaja. To je otprilike svaki deseti stanovnik. Lokalne udruge koje se brinu o zrtvama PTSP-a vjeruju da je stvaran broj oboljelih milijun i 700 tisuca.

Ovaj rat jos nije zavrsen, iako je oruzje zamuknulo.
Ratovi kontaminiraju ljude i njihovu djecu desetljecima. I ta kontaminacija se rasprostire nasiroko – ona zahvaca rodbinu i prijatelje koji zive daleko i naizgled su potpuno postedeni od rata.

Ovaj rat je najveca nesreca u mom dosadasnjem zivotu. Bez ikakve sumnje. To primjecujem ponekad konkretno, a ponekad indirektno.

Konkretno, na primjer, kada se vozim taksijem i taksist primijeti da imam hrvatske korijene, a on je Srbin, kada pricamo o nasim vezama s bivsom Jugoslavijom, o ratu, o tome koliko nas je pogodio, o mojoj i njegovoj rodbini. Kad mi taksist kaze da je i on bio u ratu, kao i njegov brat koji je poginuo i da je on unatoc tome ozenio Hrvaticu, ali da mu je tesko u braku jer mu brat ne izlazi iz glave. I kada se taksistu oci onda napune suzama, kada odmahne rukom i zagrli me.

Ili kada posjetim svog rodaka koji ima tumor na mozgu i ja ga pitam kako je, a on, umjesto da prica o svojoj bolesti, zuri u prazno i prica mi o nocnim morama koje ga bude svake noci. Cizme su mu se zaglavile u blatu, ne moze se maknuti, ne moze izaci iz njih, a srpske postrojbe se sve vise priblizavaju, cuju se rafali iz strojnica, ratatatata. I onda se protrese, pogleda me i kaze mi kako je zapravo skroz dobro.

Tuga zbog ovog rata me cesto zna obuzeti sasvim neocekivano. Dovoljno je da cujem par tonova neke pjesme iz onoga vremena, to ne moraju nuzno biti cak ni pjesme iz bivse Jugoslavije, pjesme Bijelog dugmeta, Crvene jabuke ili Merlina – i “And justice for All” od Metallice mene asocira na ovaj rat.

Ta tuga ce me pratiti citavog zivota. A ipak bi bilo nedopustivo usporedivati je iti malo s patnjom ljudi koji su prozivjeli rat. Jer ja sam osjetio samo dasak njihove patnje.

Nikada se necu prestati pitati sto se moralo dogoditi da ovaj rat ne izbije. I sto se mora dogoditi da ljudi shvate i osjete da je rat nesto najstrasnije sto im se moze dogoditi.

Danijel Visevic vjeruje da pricanje o ratu u tome moze pomoci. Zato na portalu Krautreporter zeli dati priliku zrtvama rata da progovore o svojim iskustvima. On ih zeli portretirati – vojnike, izbjeglice, pocinitelje zlocina, zrtve. Iz bivse Jugoslavije, Ruande, Ukrajine, Sirije i Njemacke. Jer i njemacki vojnici se iz svojih misija u inozemstvu sve cesce vracaju s PTSP-om. “Samo ako stvorimo barem pribliznu predodzbu o tome sto je to rat i koje su njegove posljedice, znat cemo cijeniti mir u kojem zivimo. I cuvati ga“, smatra Visevic.

http://www.dw.de/rat-i-ja/a-18105938

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr