TRENUCI NAJVEĆEG STRAHA

DVA DANA PRIJE PADA GRADA KRENULI SU U PROBOJ: ‘Osjećali smo se kao progonjene životinje, skoro smo ušli u četničko leglo. Sve bi nas pobili’

Bila je to noć u kojoj je skupina od 40-ak ljudi otišla u 20 kilometara dugu mračnu neizvjesnost, dan proboja iz okupiranog Vukovara u koji je  Marinko Babić krenuo s trudnom suprugom i dvogodišnjim sinom Ivanom.

16. studenog 1991. godine vukovarski branitelj Marinko Babić iz Đakova sa svojom je obitelji te još nekoliko desetaka Vukovaraca krenuo u proboj iz grada. Sjećanja na tu noć koja je pohranio duboko u sebi nikad neće izblijediti.

‘Svaki korak postajao je sve teži jer je kiša pljuštala cijelu noć i od njiva napravila blato. Djeci su čizmice ostajale u blatu kako su koračali. Neki su bili toliko umorni da su htjeli odustati. Jedna žena je ranjena u nogu, vikala je mužu da je ostavi, da je ubije, ali nismo dali. Njezino troje djece bilo je s nama u proboju. Nosili smo je svi naizmjence. Sjećam se jednog brda na koje smo se morali popeti pa se većina s njega kotrljala jer nisu mogli sići. Posebno teško bilo je kad smo shvatili da nas četnici traže po poljima. Transporterima su se vozili kroz kukuruzišta te tražili skrivene i uplašene ljude. Osjećali smo se kao progonjene životinje u lovu’ prisjetio se 51-godišnji Marinko Babić iz Đakova u intervjuu za 24 sata.

TUŽNA POVORKA U VUKOVARU: Tisuće koračale gradom, predsjednica stigla u braniteljskim čizmama i poslala poruku Srbiji

DESETOGODIŠNJAK U PAKLU RATA: Doživio je kliničku smrt kad su ga pretukli, a srpski vojnik metkom pokušao dokrajčiti, ali jedan drugi Srbin mu je spasio život

Dan prije proboja s dečkima je, kaže, bio na položaju. Dalekozorima su gledali prema Bogdanovcima, smjer iz kojeg je dopirala neka svjetlost. Nadali su se da to naši pokušavaju doći do Vukovara, no kasnije su shvatili da to četnici pale kuće. Bio je to dan pada Bogdanovaca.

‘Došao sam u stan oko 23 sata, a već oko tri ujutro na vrata je lupao moj suborac Frenki i vikao: ‘Idemo brzo!’. Supruga i ja smo se pogledali. Za mene nije bilo upitno ići u proboj ili ne. Želio sam ići i pokušati izaći. I supruga je rekla da i ona ide s djetetom. Ipak, bilo nas je strah zbog malog, da mu se nešto ne dogodi, ali nismo imali drugu opciju. Probudila ga je, dograbila nekoliko pelena i rezervnu trenerkicu. Mislim da čak ni od hrane nije ništa uzela. Ja sam ranije pripremio vojnički ranac, na kojemu sam izbušio dvije rupe. Stavio sam malog u ranac, kroz rupe mu provukao noge, zakopčao ga i navukao na prsa. Izletjeli smo iz stana. Četnici su došli iza Olajnice, na 400 metara od Vuke. Pucalo se sa svih strana, cestom se nije moglo proći’, prisjetio se Babić.

KOSOR O ‘PITANJU SVIH PITANJA’: Mogu li Hrvati i Srbi živjeti zajedno i može li se prošlost ostaviti u prošlosti?

‘Uskočili smo u veliku rupu od rakete’

Vrlo brzo se okupo veći broj ljudi, među njima desetak žena i šestero djece, a bio je tu i Branko Borković – Mladi Jastreb koji se ponudio da će voditi proboj.

‘Krenuli smo kroz posve razrušenu Kidričevu ulicu, bila je puna slomljenoga granja, minirana sa strane. Cilj nam je bila šuma na Adici, kojom bismo izašli u polja i kukuruze. U Adici su bile razbacane protutenkovske mine i morali smo paziti gdje stajemo. Problem je bio Lužac, koji je pao 15-ak dana prije i prve kuće nalazile su se na dvjestotinjak metara od našeg puta kojime moramo proći. Došli smo do dijela koji se zove Dobra voda. Tad su odjenom zapucali prema nama. Svi su polijegali na tlo’, kazao je.

Potom se njihova kolona razbježala. Ljudi su padali, dizali jedni druge, odvlačili iza drveća. Nastala je panika. Bježali su prema šumi, samo da se izvuku iz te situacije. Tada je počela padati jaka kiša. Marinko je znao da im kiša pomaže u proboju, ali se silno bojao za svog Ivana, kojeg nikako nije mogao sakriti od kiše ispod jakne.

‘Puzali smo kroz njivu kad su naišla dva transportera kod Bogdanovaca. Svi smo uskočili u veliku rupu od rakete koja je bila 7 metara velika i oko dva duboka. Sjećam se, došli smo na neku uzvisinu, pa ušli u dol i vidjeli selo u daljini. Vidjeli smo uokolo razvučenu žicu, one vrhove od mina pašteta, ježeve. Znam da je bilo 15 sati. Taman kad smo pomislili da u selu nema nikoga i da ćemo ići unutra, prolaze dva-tri četnika. Odlučili smo pritajiti se pa vidjeti što će se događati. Odjednom su došli transporteri pa smo shvatili da smo skoro ušli u četničko leglo.  Sve bi nas poubijali’, prisjeća se.

RIJEČI KOJE ODZVANAJU I DANAS: ‘Osuđujem vas za sav očaj borca kada je shvatio da nema više čime napuniti svoje oružje’

‘Čuli su nas i  počeli po nama pucati iz transportera’

Čekali su da padne noć, puzali pored neprijateljskih rovova koji su bili nekoliko metara udaljeni od njih.

‘Vidjeli smo da iz njih vire one rore od pušaka. Nasreću, pa nas nisu vidjeli. Čuli su nas tek kasnije, kad smo već prošli selo. Onda su počeli po nama pucati iz transportera’, kazao je Marinko te dodao kako su u toj pucnjavi neki bili ranjeni.

Njemu je glavni zadatak bio zaštiti svojeg sina.

‘Najteže mi je bilo kad smo došli na neki dio zasađen kupusom. Svi smo bili gladni i žedni, pogotovo jer ni u Vukovaru zadnjih dana nisi imao bogzna što jesti. Ljudi su počeli kidati listove kupusa i žvakati ih. Ivan je to vidio pa je i on uzeo list kupusa te ga jeo i žvakao, iako mu uopće nije bilo fino. Šutio je i jeo’, prisjeća se Marinko.

POSLJEDNJI STRANI NOVINAR U RATNOM VUKOVARU: ‘Gledao sam mrtva tijela i mislio da ću ondje umrijeti … a onda je kolega snimio 40 sekundi za vječnost’

Svima je bilo teško. Neki su htjeli odustati, neki su se htjeli ubiti jer su toliko psihički pali da više nisu vidjeli nikakav izlaz iz situacije. Jedni druge su hrabrili, nosili.

‘Posljednja etapa proboja bila je najteža. Svi smo već padali od umora. Više nisam bio siguran što će biti s nama. Bili smo gladni i žedni, pomalo i dezorijentirani. Bilo je oko tri ujutro, kad je netko povikao: ‘Stoj!’. Svi smo se opet pobacali po zemlji, mi koji smo imali oružje smo repetirali. Viknuli smo: ‘Ne pucaj, ima žena i djece, Vukovarci smo’. Čuli su se neki glasovi. Odjednom su ljudi počeli trčati prema nama, nosili su našu djecu, grlili nas, ljubili, plakali… To je trenutak koji neću nikad zaboraviti. Dočekali su nas pripadnici HOS-a. Odveli su nas u neku zgradu. Neke su djevojke mojem malom Ivanu cijedile sok od mandarine, sipali mu u bočicu i dali mu da pije. Nama su donosili hranu i vodu, pitali nas što želimo. Ja sam imao jako veliku želju popiti pivo. I popio sam ga. Nakon toga, sljedećih 20 godina, nisam popio ni jedno. Trebalo nam je vremena da shvatimo da smo na sigurnom, da smo došli u Vinkovce iz puta, iz proboja koji neki nikad nisu prošli. Izgubili su se u njemu, ubijeni su, nestali’, prisjetio se Marinko tog dolaska na slobodu.

Oko 800 ljudi prošlo je kroz kukuruzišta, a oko 300 ih je nestalo.

 

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr