‘Do tada, Joe, ne znam što bih ti više rekla…’

Sjećam se razgovora s jednom prijateljicom i njene izjave koja mi je u glavi zvonila mjesecima nakon razgovora. Komentirale smo, naime, situaciju u Hrvatskoj i ona je, zaključujući naš razgovor, rekla: ‘Ono što u ovoj zemlji svima kronično fali, to je – elementarna pristojnost.’

Pomislila sam tad – smiješno, kako to misli – fali nam pristojnosti? Pa ne možeš, čovječe, nešto što je tako katastrofalno, kao što je situacija u ovoj zemlji, nazvati samo… nepristojnošću?

A onda je na teren s mikrofonom u ruci utrčao Josip Šimunić. Od njegovog urlika ”Za dom!” čovjeku se sledila krv u žilama.

Na jeku ”Spremni!”, koja je kao odgovor na njegov urlik stigla s tribina, čovjeku se još jednom sledila već sleđena krv u žilama.

I tako se ja sjetih one elementarne pristojnosti.

Joe, što god ti mislio i kako god ti doživljavao taj dom, elementarna pristojnost, da je imaš, trebala te spriječiti u nakani da taj dom, koji nije samo tvoj, nego je i moj i naš, onako osramotiš. Pogotovo nakon što smo, nakon dužeg vremena, svi skupa imali, eto, bar sportskog razloga za ponos.

Imaš pravo praviti se da nemaš pojma o fašističkoj povijesti tog pozdrava, ali elementarna pristojnost bi zahtijevala da s takvim urlikom ulijećeš u vlastiti dnevni boravak i njime truješ i prestravljuješ samo vlastitu djecu, a ne i našu.

Ako si već bio ”legenda”, kako smo čuli da te doživljavaju neki s tribina, onda si trebao ostati dosljedan i sutradan za medije dati dosljednu izjavu i ostati… legenda do kraja. A ne se povući i zasmijati sve nas izjavama tipa: “Nije to bio politički pozdrav. Maksimir, Zagreb, Hrvatska – to je moj dom za koji sam se, u nogometnom kontekstu, na terenu uvijek bacao na glavu i davao svoj maksimum.” E pa, reklo bi se da su ta bacanja na glavu bila baš, onako žešća. Da ne kažem pogubna.

To nije Hrvatska

Ta slika koju si poslao svijetu, to nismo mi, to nije Hrvatska, koliko god se ti i tebi slični trudili dokazati suprotno.

Isto kao što Hrvatska nisu oni koji su u Vukovaru pokušali uvjeriti naivne da samo oni znaju kako se voli zemlja u kojoj živimo i da imaju pravo dijeliti nas i određivati tko je “vukovarska”, a tko “nevukovarska” Hrvatska. Da su imali elementarne pristojnosti, ne bi izveli ono što su izveli. Ne u Vukovaru, ne na onaj dan. Jer naši mrtvi to nisu zaslužili.

Jednako tako, Hrvatska nije raspomamljena gomila koja, po potrebi, umilnim glasićem u TV-nastupima elegantno provlači ideju o “neprirodnim obiteljima”. Koja ljudima zaviruje u njihove domove. U ime domovine. Ne, nisu Hrvatska ti ljudi koji u svojoj grotesci optužuju i vladajuće i sve medije za “uznemiravanje i zlostavljanje” – oni koji su pokrenuli hajku na ljude koji im ni na koji način nisu bili prijetnja. Progonitelji koji glume progonjene, kako perfidno, kako prozirno.

I tako, Joe. I tebi i svima ovima jednostavno nedostaje malo elementarne pristojnosti. Koja bi vas navela da svoje mržnje zadržite u svoja četiri zida. Koja bi vas spriječila da sramotite ovu zemlju.

To je i naša zemlja, ne sramotite je

Jer ova zemlja je i naša, ne samo vaša. U ovoj zemlji ima dovoljno ljudi kojima elementarna pristojnost ne dopušta diranje u tuđe živote i sramoćenje vlastite domovine, u koju se vi tako srčano kunete.

Znam da tebi i takvima ovo može zvučati nevjerojatno, ali domovina se može voljeti i da se ne mrzi i da se ne ponižava nikoga.

Ako ne znate kako se to radi, slobodno nas pitajte pa ćemo vam pokazati.

Do tada, Joe, ne znam što bih ti više rekla.

Osim, možda, da smanjiš malo ta padanja na glavu.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr