Dabogda obolio, pa da imam za život

Zadnjih godina čuo sam nekoliko priča o ozljeđivanjima na radu, a siguran sam da i vi znate barem jednu – u njih se slila sva tragedija vremena u kojem živimo. Jedna od njih dogodila se na probijanju jednog ličkog tunela za vrijeme gradnje autoputa, a žrtva ozljede bio je radnik iz srednje Bosne.

Ovaj je tjedan bio Nacionalni dan zaštite na radu, što su medijski pregaoci i neki sindikati iskoristili da nas upoznaju s još jednim “poražavajućim statistikama”. Tako smo upozoreni da žrtva svake ozljede na radu nije samo radnik, nego, što je možda i važnije, državni proračun. “Ako bi se broj ozljeda svake godine smanjio deset posto, proračun Hrvatske rasteretio bi se za milijardu dolara”, stoji u Večernjaku računica do koje su došli Sindikati PPDIV-a. Tako su te famozne proračunske uštede postale argument broj jedan čak i kad je u pitanju zaštita ljudi na radu.

Zatrpavanje probijenog tunela

Tema sama po sebi i nije neki medijski spektakl, pa smo ostali uskraćeni za tople ljudske priče iz prvog lica, a tako i za one pomalo bizarne – priče o ozljedama na radu sa sretnim završetkom. Zadnjih godina čuo sam ih nekoliko, a siguran sam da i vi znate barem jednu – u njih se slila sva tragedija vremena u kojem živimo.

Jedna od njih, možda i najreprezentativnija, dogodila se na probijanju jednog ličkog tunela za vrijeme gradnje autoputa, a žrtva ozljede bio je radnik iz srednje Bosne, čovjek od svojih četrdesetak godina. Pao kao žrtva medijskog spektakla.

Većina proboja tunela po tadašnjoj investiciji broj jedan u Hrvata, tom, je li, povijesnom povezivanju Splita sa Zagrebom, završavala je prilično bizarnom akcijom radnika – zatrpavanjem već probijenog tunela.

Podvig naših graditelja

Zbog čega? Zbog TV-ekipa. Kad bi se tunel napokon probio, slijedila je PR akcija u kojoj bi se obavijestile televizije, dogovorio termin snimanja, do termina bi se zemljom zatrpao otvor na tunelu s bagerom unutra i kad bi televizije došle, kamere se upalile, bager bi pobjedonosno izišao iz tunela, a uživljeni spiker s lica mjesta hvalio još jedan podvig naših graditelja, još jedan koračić prema povezivanju hrvatskog sjevera i juga.

U tom zatrpavanja već probijenog tunela, toj potpuno nepotrebnoj akciji, ozlijedio se naš radnik iz srednje Bosne. Vrata koša kamiona koji je dovozio zemlju za zatrpavanje nekako su se otkačila i zgnječila mu prste na nozi. Uslijedio je, naravno, prekid cijele sulude akcije, čovjeka su hitno spremili u bolnicu, a šef gradilišta, kao i kolege pizdili su i na firmu, i na televizije, i na cijeli taj suludi PR cirkus.

Cijena? Prava sitnica

Nakon mjesec dana dogodio se obrat u priči. Ozlijeđeni radnik na štakama se pojavio na gradilištu, skupio šefa i kolege i sve ih odveo na janjetinu – došao je s njima proslaviti početak novog života, kao da je dobio na lotu. Dobit će, kaže, nekakvu odštetu i invalidsku mirovinu, a s tim će, u srednjoj Bosni, živjeti kao car. Ova bizarna nesreća znači egzistencijalnu sigurnost njemu i obitelji, a za to mu se cijena od života bez prstiju na jednoj nozi čini prava sitnica.

Kao što rekoh, sličnih sam priča čuo nekoliko – od ljudi koji zahvaljuju bogu na blažim oblicima azbestoze koja ih neće doći glave, ali će im donijeti invalidski dodatak na penziju, preko građevinara poput našeg junaka, pa do pomoraca s egzotičnim bolestima koje ih neće ubiti, nego im “samo malo” otežati život.

Poanta se, mislim, nameće sama – živimo u vremenu u kojem je egzistencija postala toliko nesigurna da se ljudi vesele vlastitoj invalidnosti ako im ona garantira kakvu-takvu financijsku stabilnost.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr