'Evo, uzmite mi i kožu, gadoviiiiiiiii'

Kuća. Lijepo je imati kuću. Toliki ljudi je nemaju. Tko od nas nije prošao kraj tihe sjene na uglu. Tko od nas nije nastojao da ne okrzne onu ispruženu ruku. Nekad ćemo zastati, potražiti sitniš u novčaniku pa produžiti donekle smirene savjesti.

Mali bljesak empatije prema tihoj sjeni na uglu našeg grada učinit će da se sebi malo više sviđamo dok žurimo dalje svojim poslom. Često, ipak, nećemo zavući ruku u džep. Ne zato što smo ravnodušni. Nego zato što će nam kroz glavu proći pomisao da ionako ne možemo spasiti cijeli svijet.

Preciznije, ne možemo spasiti ni sebe, a naših nekoliko kovanica ispuštenih u onu ispruženu ruku činit će nam se još gorima od ravnodušnosti. Ne želim biti prokleti licemjer, pomislit ćemo ponekad i okrenuti glavu. Ne, ne želim s nekoliko kuna sebi kupovati kartu za Raj.

Sve njene škole ne vrijede baš ništa

Lijepo je imati kuću. Kuću imaju one tri gospođe u općini koje su mojoj poznanici neki dan, prekinute u čavrljanju, rekle da ne znaju kad će biti objavljen natječaj za studentske stipendije. Kako ne znate, pitala je žena na vratima nervozno stišćući u rukama svoju torbicu u kojoj je, zajedno s njenim kartonom prijave na Zavod za zapošljavanje, ponijela i sinovljeve papire. Njen karton prijave na Zavod dokazivao je da joj sve njene škole nisu vrijedile baš ništa. Sinovljevi papiri dokazivali su da je momak jedan od najboljih studenata na godini.

”Gospođo, načelnik to odlučuje”, rekla je jedna od tri žene koje sasvim sigurno imaju kuću. Njihova kuća je imala lijepe prozore, grijanje zimi i hlađenje ljeti. U njihovoj kući nije bilo kartona sa Zavoda za zapošljavanje. U njihovu kuću svakog mjeseca stizala je plaća.

”Dobro”, tiho je promrmljala žena na vratima, ”Pa što da radim?”

”A gospođo moja, pa pratite naše stranice.”

”Ali… Znate li bar otprilike kad će natječaj biti objavljen?”, najednom hrabro uporna bila je žena na vratima.

”Rekla sam Vam, to odlučuje načelnik”, već pomalo nestrpljivo odvratila je jedna od tri žene koje su imale kuću.

”Ovaj, a koji su uvjeti?”, upitala je opet žena.

”Stipendija se može tražiti po dvije osnove – ili po ocjenama na fakultetu, ili po socijalnoj osnovi . Jeste li zaposleni?”

”Nisam.”

”A suprug?”

”Ni on.”

”Eto. Odlično!”, napokon se nasmiješila djelatnica općine.

Žena na vratima nesigurno je uzvratila osmijeh. Odlično. Osam stotina kuna, prolazilo joj je kroz glavu dok je napuštala zgradu općine. Osam stotina kuna stipendije koje bi trebale zamijeniti dvije plaće koje više ne stižu. Malo nategnuto, pogotovo sad kad su poskupili hranu u studentskim menzama. Samo da načelnik objavi taj natječaj. Načelnik je sigurno također imao kuću. Oko kuće čovjek ima puno posla. Samo da ne zaboravi na natječaj baveći se kućom.

Performans beskućnika pred općinom

Na ulici ispred zgrade općine lokalni beskućnik izvodio je jedan od svojih performansa. U zadnje vrijeme zaustavljao bi ljude i nudio im prijevoz. Raširio bi ruke i, ispuštajući zvuk koji je oponašao huk avionskog motora, urlikao:

”Drrrrn, drrrrn, drrrrn idemooooo, besplatni prijevoz privatnim avionom, uskači narode! O, gospođo, izvol’te, hoćete samnom do Krka, ha? Ahahahahahahahahahahaha… Drrrrn, drrrn, drrrrn…”

Stisnula je svoju torbicu uz prsa i požurila kraj njega spuštene glave. Nitko nije znao što se ovom čovjeku u stvari dogodilo. Spavao je po napuštenim drvarnicama, nekad i po parkinzima ispred gradskih dućana. Čuvari parkinga u početku su ga tjerali, a poslije su ga pustili. Po noći uostalom nikome nije smetao. Parkirao bi svoj život na stare novine, pod glavu bi stavio nekakav zavežljaj i hrkao. Po danu ih je zabavljao pijanim performansima. Ovo sa avionom mu je bilo dobro. Skoro isto onoliko dobro koliko je dobro bilo ono kad je prošlog ljeta pred ulazom u brodogradilište skinuo sve sa sebe i urlao ”Evo, uzmite mi i kožu, hahahahahahahaaa, privatizirajte moju kožu gadoviiiiiiiii!”.

I ona žena u općini rekla je da je to baš super

Osjetila je kako joj se želudac skuplja u tjeskobnu grudu. Ubrzala je korak. Osam stotina kuna. Samo da taj natječaj izađe. Prolazeći kraj crkve, naletjela je na svećenika.

”Hvaljen Isus!”, rekao je.

Htjela ga je zaustaviti i zamoliti da se založi kod načelnika za njenog sina.

Nije uspjela, sjeo je u svoj crni BMW i odjurio. Ramena su joj se spustila. Krenula je kući.

Kuća. Dobro je. Ipak ima krov nad glavom.

Još samo da načelnik ne zaboravi na onaj natječaj. Bit će sigurno puno kandidata. Bit će pravo čudo ako uspiju dobiti tu stipendiju. Bogu hvala, i ona i muž bili su nezaposleni.

Uostalom, i ona žena u općini rekla je da je to baš super.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr