U OBLIKU METAFORE

BIVŠI STRATEG MOSTA SECIRAO HRVATSKE STRANKE: ‘Most je kružni tok bez izlaza, Živi zid slijepa, SDP pokrpana ulica, a HDZ…’

Bivši je strateg Mosta uz pomoć metafora analizirao političke stranke u Hrvatskoj

Ivica Relković, čovjek kojeg su nazvali ideologom Mosta, objavio je tekst u kojem analizira političke stranke u Hrvatskoj i podvlači crtu pod učinke ključnih političkih aktera u zemlji. Kako bi to napravio poslužio se metaforom ulica i prometnih situacija, pa je tako Most usporedio s kružnim tokom bez izlaza, dok je Živi zid nazvao slijepom ulicom.

Politički analitičar i bivši strateg Mosta tekst je objavio na blogu pod naslovom ‘Politička prometna regulacija u Hrvatskoj 2017. godine’. Tekst prenosimo u cijelosti.

‘Kraj 2017. godine i podvlačenje “crte” pod učinke ključnih političkih aktera pokušat ću metaforički prikazati jednom zajedničkom asocijacijom za sve stranke. Čini mi se da ću to najlakše postići metaforom ulica i prometnih situacija.

HDZ – friško i nabrzinu asfaltirana ulica bez izmjene starih instalacija

HDZ se najbolje može opisati kao friško i nabrzinu asfaltirana ulica, u kojoj zbog brzih rokova otvaranja (izbori) nije došlo do značajnijih i planskih izmjena instalacija (slika koju je u Hrvatskoj lako zamisliti).

Ulica je prethodno doživjela naglo propadanje tijekom zime 2015./2016. koje je eskaliralo na proljeće 2016., pa je do ljeta već bila neprohodna. Pojavile su se udarne rupe, a prvotno zamišljena sanacija (saborsko preslagivanje) samo je još pogoršala vožnju po toj ulici. Uoči ljeta ulica je zatvorena za sav promet (uspješno oporbeno samoraspuštanje Hrvatskog sabora, nasuprot HDZ-ovog neuspješnog preslagivanja). Šef održavanja (Tomislav Karamarko) dao je ostavku, pa ga je preko noći zamijenio novi (Andrej Plenković). Ali gotovo cijela operativa naslijeđena je od prethodnog šefa. Ulica u kojoj se pojavilo niz problema – i to ne samo površinskih – doživjela je tako samo brzo presvlačenje gornjeg asfaltnog sloja. Uljepšavanje je na prvi pogled ispunilo svu svrhu (relativna pobjeda na izborima) i ulica je opet puštena u promet. I po njoj se opet vozi punim profilom.

No, s vremena na vrijeme javljaju se problemi sa starim instalacijama, šahtovima, rubnicima…, jer ništa od toga nije bilo promijenjeno prigodom gotovo prisilnog površinskog asfaltiranja (nisu se dogodili cjeloviti unutarstranački izbori, nego samo smjena predsjednika, čak i bez protukandidata). Zato se ovom novom najvišem tankom sloju (uz Andreja Plenkovića samo je nekoliko osoba njegova povjerenja ušlo u vodeće strukture stranke) događaju situacije raznovrsnog iskakanja ili propadanja stare neobnovljene infrastrukture, od izbijanja šahtova, pa sve do pucanja vodovodnih ili kanalizacijskih cijevi… (tu su epizode poput onih s članom stranke koji provocira mlade koji napuštaju Hrvatsku, županom javno prozvanim za obiteljsko nasilje koji ne želi odstupiti, članovima koji održavaju stanje u nogometnom HNS-u iako im sam predsjednik poručuje da je to postao i stranački teret, itd.).

Ulicu povremeno i sve češće treba popravljati, pa se šef održavanja odlučio na malo temeljitije zahvate ispod tankog asfaltnog sloja te formirao posebnu radnu skupinu za izradu projekta dublje rekonstrukcije i zamjene stare infrastrukture novijom (izrada prijedloga novog Statuta i drugih internih propisa povjerena skupini koju će koordinirati Karlo Ressler). Ključno je pitanje za HDZ hoće li površinski asfaltni sloj ove ulice (svakodnevno raubane za potrebe poslova vlasti) izdržati opterećenje pod kojim se nalazi i dočekati zamjenu infrastrukture koja se nalazi u dubljim slojevima, a koju treba mijenjati “od šahta do šahta”, jer se zbog vladajuće pozicije HDZ ne može (kao SDP) posvetiti samo samome sebi, nego paralelno mora i upravljati državom.

Budući da se nije opredijelio za brze parlamentarne izbore uoči prošlog ljeta, Andreju Plenkoviću treba održavanje Vlade i zbog vremena koje traži priprema opsežnih unutarstranačkih izbora. Upravljanje državom i upravljanje strankom sada su međuovisni znatno više negoli u prvim mjesecima mandata. Andrej Plenković dočekat će kraj premijerskog mandata s perspektivom dobrog novog izbornog rezultata samo ako rekonstruira i dublje slojeve ulice koju je preuzeo (HDZ). Ostane li sve na brzinski prekrivenih nekoliko centimetara gornjeg asfaltnog sloja, ulica će do sljedećih parlamentarnih izbora popustiti na nizu očekivanih i neočekivanih mjesta i neće biti spremna na novu dužu dominaciju u ulozi glavne ulice u gradu.

SDP – neodržavana i više puta krpana ulica

SDP se najbolje može dočarati kao neodržavana i više puta krpana ulica. Ne znaš ima li u toj ulici više udarnih rupa ili friških tamnih fleka na starom izblijedjelom i više puta krpanom asfaltu, jer – budući da nije bilo dovoljno materijala – sanacija se radila “malo tu – malo tamo” metodom (i to je lako zamisliti u Hrvatskoj).

Zoran Milanović je svojim fajterskim upravljanjem uspio zamagliti stvarnu snagu SDP-a. Koalicijskim partnerima davao je mnogo na parlamentarnim izborima, ali je na lokalnim razinama takvim istim koalicijama sve to uspijevao nadoknaditi. Zapravo se do zadnjih lokalnih izbora, kada se taj lokalni koalicijski bonus SDP-a slomio, činilo da je SDP solidno nacionalno pokrivena stranka. No, tome nije tako. U toj SDP-ovoj ulici postoji niz lokalnih rupa u kojima SDP gotovo ne postoji. A i tamo gdje je i na zadnjim izborima pobjeđivao činio je to s koalicijskim zakrpama. Zapravo samo u jednom jedinom gradiću – Čabru – pobijedio je samostalno. I u 14 općina, manjih od tog gradića. I to je sve što je samostalno pobjednički realizirao SDP. Premalo za drugu nacionalnu opciju.

U takvom stanju vlastite terenske operative Milanović je pokušao širokom koalicijom još jednom pobijediti torpedirani HDZ (prvi put je to uspio 2011. kad se HDZ kretao remetinečkim putevima), ali mu ovaj put nije uspjelo. I morao je otići on sam. I tada se pokazala sva njegova ostavština.

U asocijaciji na naše prometno-ulične situacije to izgleda ovako: radovi na cesti zastali, a cesta nedovršena, nesanirana. Tvrtka u financijskim problemima, strojevi stoje bez goriva. Neki radnici pobjegli na stare godišnje, a neki se sklonili na bolovanje. A i oni koji su ostali na otvorenog gradilištu malo su otpočinuli u hladu nakon gableca.

Novi šef gradilišta (Davor Bernardić) kao da nema autoriteta, pa ga pola vlastitih radnika ne sluša, a druga polovica više upravlja njime, nego on njima. Pri tome – iako cijela javnost vidi da im je ulica raskopana na sve strane – Bernardić poziva vozače (birače) da punim gasom uđu u njihovu ulicu (da sruše Vladu i preuzmu vođenje države). I, naravno, birači ostaju u čudu i prelaze čak i prema Živom zidu kao realnijoj opciji!

A upravo imaju veliku olakotnu okolnost i šansu prionuti uvođenju reda na svojem gradilištu i temeljito preurediti svoju ulicu, jer promet je ionako preusmjeren preko drugih ulica. Umjesto da tu okolnost iskoriste, oni nisu u stanju raditi čak ni na vlastitim planovima (programska se skupina jedva sastane, a napuštaju je baš oni ljudi koji su mogli dodati malo novih ideja u njihove stare nacrte), pa im se čak lakšim čini uzeti vlastite prastare prašnjave nacrte i samo ih malo uljepšati za novo vrijeme! Iako ne bi trebali biti pod pritiskom pod kakvim je bio HDZ-ov novi “šef gradilišta” kad je u mjesec-dva morao ulicu dovesti u stanje prometnosti, pa ju je samo površinski asfaltirao, SDP jedva planira i to učiniti, a bez pritiska je i rokova. Oni čak ne misle ni cijelu svoju ulicu asfaltirati, nego samo neke dijelove, pa ćemo imati vizualnu kombinaciju blijedog starog i crnog novog asfalta ko zakrpe na hlačama šegrta Hlapića. A takve slike cik-cak asfaltiranja svi znamo iz naše prometne stvarnosti. I što nam one otkrivaju? Nikakva se rekonstrukcija infrastrukture tu nije mogla obaviti krpanjem kolnika deset-petnaest metara ovdje deset-petnaest ondje.

Živi zid – slijepa ulica ograničene dužine

Živi zid je slijepa ulica ograničene dužine koja uza svu realnost tog ograničenja želi postati žila kucavica cijeloga grada.

Ne jednom predstavnici Živoga zida su rekli da neće ući ni u kakve koalicijske vlade, nego će je sami formirati (s onima koji s njima kao takvima žele) kad budu imali 76 zastupnika. A trenutačno su na tri. Doduše rejting ih obrabruje prema dvoznamenkastom broju. Ali to je i dalje kraća ili duža slijepa ulica. A kapacitet joj teško može dalje od broja 20. Za postati “glavna ulica” u gradu i probiti se preko neke prazne parcele na drugu stranu trebaš najmanje 76 “kućnih brojeva”. I trebaš postati sustav. A to Živi zid nije i ne može postati. Jer bi negirao samoga sebe. Morao bi rješavati kompleksne višeslojne probleme i odnose u životu države i zajednice, a cijela logika Živog zida sastoji se od jednodimenzionalnog razmišljanja jedan problem – jedno rješenje. Onog trenutka kad bi trebali rješavati višeslojne višestruko povezane odnose, oni bi samima sebi proizveli više problema nego rješenja!

Zato su oni mogući samo kao oporba, čak i kad se hvale svojim prijedlozima i rješenjima. Uvijek su to rješenja koja nisu testirana na kompleksnost utjecaja na cijeli sustav. Zato su oni kraća ili duža slijepa ulica, a ne otvorena prometnica. Ioni to zapravo sami kažu. Bit ćemo slijepa ulica dok sami ne pobijedimo. A kapacitet za pobijediti – probiti svoju ulicu na drugu stranu grada – nemamo.

Most – kružni tok bez izlaza na pristupne ulice

Most danas najviše asocira na kružni tok u kojem se zbog ograničenog kapaciteta jednako plaše ulazaka novih vozila kao i izlazaka starih. Još više se pokazuje da se Most plaši i samih pristupnih ulica. Onu koju on eventualno želi koristiti zatvorili su im (HDZ), a u one koje im se nude (SDP, HSS…) oni sami nisu spremni skrenuti i ući. Svaki put kad Beljak ili Bernardić zazovu Most, Most požuri s bilo kakvim distancirajućima izjavama, makar i minimalnima. U metafori kružnog toka to bi značilo da nastavljaju voziti još jedan krug prije negoli se odluče hoće li skrenuti u susret tom pozivu, a onda u međuvremenu nađu razloga da ne skrenu, nego nastave kružiti.

Isto tako, Most zna da je Živi zid slijepa ulica, pa nikad neće skrenuti u tom smjeru, a opet IDS, Pametno i GLAS ne dopuštaju da Most iz tog kružnog toka izađe preko njihove ulice.

Budući da u kružnom toku nema benzinske postaje, Most je ušao u nerješiv problem. Imaju osjećaj da se ne smiju opredijeliti (izaći iz kružnog toka), ali ni stati, nego moraju nastaviti dalje voziti (kružiti unedogled) – i trošiti gorivo. Pretpostavljam da se u Mostu svi podsvjesno u strahu plaše upravo toga: koliko još goriva ima u rezervoaru. Prevedeno na politički jezik: koliko dugo još možemo izdržati rejting iznad 5%? Ali zapravo problem uopće nije u tome, nego u činjenici da se Most samozarobio u kružni tok. Oni čak ne smiju ni spuštati gas (retoriku zbog koje ih je prozvao Orepić), jer se plaše da bi u slučaja umivenije retorike nekoliko postotaka prešlo Živom zidu. A dodavanjem gasa troše vlastitu supstancu (gorivo) bez ikakvog napretka u kretanju (jer u kružnom toku nema napretka, nego je napredak pronaći izlaz iz njega!).

HNS – jednosmjerna ulica kojoj je iznenada promijenjen smjer, ali su znakovi ostali okrenuti na jednu stranu

HNS je dosad bio jednosmjerna ulica vezana uz “lijevu stranu”. Shvativši da postaju sporedna ulica bez neke izglednije prometne važnosti, odlučili su se za naglu promjenu smjera koja im se ukazala na dotad zatvorenoj trasi prema HDZ-ovoj “desnoj strani”.

No, svoje birače (ili barem one koji to još mogu biti) još uvijek na neki način uvjeravaju da su oni ostali isti, samo su se okolnosti promijenile. Prometno bi se to moglo reći da – iako su promijenili smjer – sve su znakove ostavili na starom mjestu, tako da su vozačima njihove ulice znakovi vidljivi tek kad ih prođu, u retrovizoru!

HNS je sada zaokupljen uhodavanjem u Vladu s dosad neprobanim partnerom, pa teško da ima vremena promišljati vlastitu stranačku situaciju. Utjeha im je zasad samo to da bi – u slučaju da su prije pola godine zajedno sa SDP-om, HSS-om i Mostom uspjeli srušiti vladu – sada bili neperspektivna mala oporbena stranka. Između male stranke u oporbi i male stranke na vlasti, opredijelili su se za ovo privremeno korisnije. A o dovršenju rekonstrukcije svoje ulice će kasnije, kad za to dođe vrijeme (ako uopće dođe).

HSS – kratka sporedna jednosmjerna ulica koja je toliko puta mijenjala smjer da svi misle da je dvosmjerna, pa tako i voze

HSS je kratka sporedna jednosmjerna ulica koja nakratko živne svaki put kad – promijeni smjer! Više se nitko i ne opterećuje koji je aktualni smjer te ulice. Budući da je kratka, svi voze kako im odgovara, pa i u kontrasmjeru ako zatreba i ako iz drugog smjera nitko ne dolazi.

No, kako se grad razvija tako je ova ulica sve manje bitna te gubi na prometnoj važnosti. Na posljednjim lokalnim izborima HNS i HSS su doživjeli najveće gubitke. Veće i od SDP-a. Vjerojatno nenadoknadive. HNS ima određenu sjevernu lokalnu kompaktnost, pa se možda odluči biti sjeverni IDS. HSS na takav način ne može preživjeti. Daljnjim padom na sljedećim lokalnim izborima HSS bi krenuo na put bez povratka. Zato HSS više ne zna što bi s vlastitom ulicom. Možda da je pretvori u pješačku zonu i zatvori za sav drugi promet?

Uz navedenih šest stranaka postoji i nekoliko novih pred kojima je tek dokazivanje mogu li se svojom “natječajnom dokumentacijom” nametnuti u projektiranju novih političkih ulica. Zasad nitko ne pokazuje ozbiljniji potencijal da bismo ga izdvajali. Neke će se nove ulice vjerojatno otvoriti, a neke će ostati samo idejni nacrti koji nikada neće doživjeti da postanu realizirane prometne ulice.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr