Ekspedicija na Elbrus

Povodom ekspedicije Planinarskog društva “Željezničar”, Klik na chat dovodi vođu ekspedicije Vladimira Mesarića. Ne propustite razgovor koji će se odvijati u srijedu s početkom u 22 sata o pustolovini odlaska na najviši vrh Kavkaza.

U srijedu, 12. srpnja, vratili su se s Elbrusa (5642 m) članovi alpinističko-skijaške ekspedicije Alpinističkog odsjeka zagrebačkoga Planinarskog društva “Željezničar”. Izvedbu na terenu obavila je specijalizirana putnička agencija za organizaciju pohoda u svjetska velegorja VMD, a vođa ekspedicije je bio Vladimir Mesarić. Na najviši vrh Kavkaza i Europe krenuli su 28. lipnja još i Stipe Božić iz Splita, Branko Šeparović, Tomislav Zoričić, Marija Perković-Paloš, Mihajlo Strelec, Katica Strelec, Zvonko Filipović, Tomislav Stanišić, Zdravko Martinović, Neven Petrović, Svjetlan Hudec, Krešimir Bago, svi iz Zagreba te Mario Rodeš iz Varaždina i Nada Fatović iz Rijeke.

Iz Zagreba se avionom krenulo za Moskvu i dalje do Mineralnih Voda, grada u Kabardino Balkanskoj Republici, u Ruskoj Federaciji, a zatim autobusom u Bakasansku dolinu i dalje kamionom do doline rijeke Adir Su. Odatle su u razdoblju od 30. lipnja do 3. srpnja izvedene dvije pripremne ture na okolne vrhove. Što bolja aklimatizacija je bila svrhom dužeg boravka u toj šumovitoj dolini okruženoj četiritisućnjacima koji svi pružaju mnoštvo mogućnosti za alpinističke uspone. Za jedan od pripremnih ciljeva odabran je vrh Gumači na otprilike 3400 m. Putovanje se nastavlja 4. srpnja kamionom do gradića Terskol. To je mjesto odavno poznato kao jedno od najprivlačnijih skijališta kako bivšeg SSSR-a tako i današnje Rusije.

Izgled planine Elbrus podsjeća na žensku dojku, kako i glasi prijevod tog naziva. Kako se zapravo radi o ugašenom vulkanu, brdo je pokriveno crnim stijenama vulkanskog podrijetla, nalik onima na Etni. Jedinstvenost je ovog pohoda i u tome da se na same padine Elbrusa najlakše stiže žičarom do visine od 3750 metara, što je pogodnost koja ne postoji nigdje u svijetu. Tu se nalazi nekoliko, u najmanju ruku, zanimljivih objekata koji služe za smještaj skijaša i alpinista. Radi se o bivšim cisternama-bačvama, zaostalim od prijašnjih građevinskih projekata u blizini te pretvorenim u nastambe. Nazivaju se Hižine Garabaši. U vrijeme boravka ekspedicije planinarskog društva ?Željezničar? tu su se zatekli i planinari iz Italije, Ukrajine, SAD-a i, dakako, Rusije. Usprkos pravovremenoj rezervaciji, kad su se pojavili alpinisti iz Hrvatske pokazalo se da je došlo do problema “overbookinga” te da za njih nema mjesta. Stoga su vozilom za uređenje skijaških staza (popularnim “ratrakom”) prebačeni do tzv. “Skloništa jedanaestorice” na visinu od 4100 m. Tu se nalazi kuća koja je u fazi obnove nakon požara i služi kao sklonište. Staru je kuću za vrijeme 2. svjetskog rata izgradio njemački Wermacht u okviru svoga osvajačkog pohoda prema izvorima nafte u Zakavkazju. Sklonište je poslužilo kao ishodišna točka za pohod na vrh Elbrusa.

Uspon se odvijao u dvije grupe, a u jednom se danu mora savladati prilična visinska razlika s 4100 m do 5642 m. Posebnost ove ekspedicije je planirani skijaški spust s vrha što svakako otežava ostvarenje cilja. U smjeru prema gore tu je i dodatno opterećenje skija koje treba donijeti na visinu od 5642 m, pod udarima jakog vjetra i u okolini siromašnoj kisikom te na niskim temperaturama. Dana 5. srpnja, u tri ujutro na osamsatni uspon prema vrhu krenuli su Krešimir Bago, Stipe Božić, Nada Fatović, Svjetlan Hudec, Vladimir Mesarić, Marija Perković-Paloš, Mario Rodeš, Katica Strelec, Mišo Strelec, Branko Šeparović, i Rudolf Smirnov, ruski pratitelj pohoda. Božić, Rodeš i Šeparović, nakon osvajanja vrha spustili su se skijama niz padine Elbrusa, dok su se Strelec i Mesarić također spustili skijama ali sa sedla smještenog na visini od 5400 m. Tijekom silaza izmjenjuju se razne vrste snježne podloge, od zaleđenog snijega nabijenog vjetrom do mokroga, teškog, južnog snijega te ledenjaka preko kojega teku potoci. Na nekim mjestima alpinisti moraju biti izuzetno koncentrirani jer bi nepažnja mogla završiti padom u ledenjačku pukotinu. Branko Šeparović i Mario Rodeš su spust izveli načinom “telemark”, starom skandinavskom tehnikom koja danas ponovno postaje sve popularnija.

Ovo područje Kavkaza pročulo se po tzv. “heli-skijanju” koje je razvijeno još i u Kanadi u British Columbiji. Radi se o tome da helikopter preveze skijaše na željeno odredište u području netaknutog snijega te spust predstavlja poseban doživljaj. Dakako, to je moguće samo izuzetno iskusnim skijašima i alpinistima koji se znaju snalaziti u bespuću i potpuno vladaju tehnikom skijanja po neuređenom terenu.

Skupina alpinista koja je uspješno izvela uspon na vrh 6. srpnja se spustila u dolinu i 9. srpnja posjetila spomen-ploču četvorici hrvatskih alpinista koji su 1974. stradali u orkanskom nevremenu prilikom tadašnje ekspedicije na Kavkaz. Preostala su se četiri člana pohoda (Zvonko Filipović, Zdravko Martinović, Tomislav Stanišić i Tomislav Zoričić) 5. srpnja popela na visinu od 4800 m, nakon čega se vrijeme kvari. Sljedeći pokušaj uspona je izveden 9. srpnja ali zbog orkanskog vjetra odustaju i vraćaju se u dolinu.

Članovi pohoda pamtit će ovu ekspediciju možda po još jednom posebnom detalju. Najstarija članica ekipe, Marija Paloš-Perković (61) se na vrh popela čak dva puta. Prilikom povratka s vrha susrela je, naime, kolegu koji je tek bio započeo svoj uspon, okrenula se i s njim još jednom osvojila vrh, sve u istom danu. Možemo samo reći “Bravo!”, jer za takvo što je doista potrebna izuzetna fizička kondicija i pripremljenost te silna volja da se uloži toliki napor. Dakle, ako ste se pitali, je li ekspedicionizam za obične smrtnike, možemo samo odgovoriti: Jest, ali treba uvježbanost i volja! Ipak, stvari nisu sasvim jednostavne.

Zato vas pozivamo da se uključite u razgovor s poznatim alpinistom i vođom ekspedicije na Elbrus Dadom Mesarićem. Pitajte ga sve što vas zanima o tzv. “adrenalinskim” sportovima na chatu Klika, u srijedu u 22 h.

Alpinisti “Željezničara” krenuli na vrh Kavkaza

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr