Imamo najviše novca i snimamo najviše filmova

Zagreb film festival ovih je dana navršio 10. rođendan, a sljedećeg tjedna počinje njegovo 11. izdanje. Tim povodom razgovarali smo s direktorom festivala Borisom T. Matićem, koji je otkrio svoje favorite među filmovima. Prozborili smo i o hrvatskoj kinematografiji danas.

Koliko filmova ima ove godine?
Stotinjak – stalno se vrtimo između 95 i 102, 103 filma. Broj nećemo više povećavati jer ovo je već dovoljna količina da bi ljudi u osam dana mogli pogledati poneki film. Prve godine smo imali 40-ak, pa 50-ak, a posljednje dvije-tri godine to se povećavalo i ove godine imamo oko 100.

Što vam je još donijela evolucija festivala? Neki ljudi su nostalgični za Studentskim centrom, u kojem je sve počelo…
Studentski centar je imao određeni šarm i mjesto u određenoj priči. No, mi smo iz SC-a otišli zato što se tamo, naprosto, ništa nije promijenilo. Tijekom sedam godina SC nije uložio ni kune u tu dvoranu, to se potpuno raspadalo. Shvatili smo da se moramo preseliti u grad i u druge dvorane, da bismo evoluirali i da bismo prema gostima i prema vani bili značajniji. I to se postiglo. Prije bi nam gosti dolazili u SC i ne bi uopće gledali Zagreb, a sad su u centru i kad spavaju u centru, odu na Gornji grad i pokazalo se da jako vole Zagreb.

//www.youtube.com/embed/t5Qbu-qC7KU
Snimio i montirao Franjo Tot

To se najviše dogodilo zbog gostiju. S druge strane, proširili smo i raširili publiku. Nama prije ljudi od 40 i 50 godina uopće nisu dolazili u kino, a sad su nam redoviti festivalski posjetitelji.

Kako tumačite taj nemar SC-a?
Kad sam došao s festivalom 2003. godine, scena je ondje bila mrtva, a onda se dogodio boom i počeli su dolaziti drugi festivali. Onda se pojavila Kultura promjena i sad mi se čini da je SC između 60 i 70 milijuna kuna u minusu, između ostalog i zbog akcija Kulture promjena, a i SC je u stečaju. Unatoč tome što smo mi svake godine njima kroz šankove “donosili” između 300 i 500 tisuća kuna, apsolutno se ništa nije promijenilo. Tumačim to nemarom i općom situacijom – ako nije moje, što me briga za to.

Gdje je hrvatska kinematografija danas, kao i ostalih zemalja bivše Jugoslavije? Jasno je da su prošli dani slave Jadranfilma, Avale i slično.
Mi smo već godinama u krizi. Zapravo, u krizi sam cijeli život. Moram reći da je hrvatska kinematografija najuređenija u regiji, pa čak i šire, uključimo li tu Mađarsku, Bugarsku, Rumunjsku, Grčku, koja je u krizi, te je apsolutno bolja od svih kad se govori o bivšoj Jugoslaviji. Nakon nas idu Slovenci, kaskaju Srbija i Makedonija, pa je tu Bosna i Hercegovina sa smanjenim proračunom. U posljednje četiri godine, koliko imamo Hrvatski audiovizualni centar, otkad smo se odvojili od politike i nismo pod ingerencijom Ministarstva kulture, nego imamo nezavisnu instituciju, sve je puno organiziranije. Imamo daleko najbolju kinematografiju, barem što se tiče organiziranja i sufinanciranja. Što se kvalitete filmova tiče, za Hrvatsku je značajno spomenuti da smo tijekom prošle godine imali Svećenikovu djecu, Sonju i bika, Koka i duhove, više od 200 tisuća ljudi je bilo u kinu. Sad su krenuli Kauboji i očekuju se veliki rezultati.

Moja je prijateljica ovoga vikenda bila sama sa sinom u dvorani jednog zagrebačkog kina na Kaubojima.
To je zato što se vrti na 40 ekrana. Sad ćemo vidjeti kako će sve “odraditi”. Tako su krenula i Svećenikova djeca, pa su završila sa 170, 180 tisuća. Mala romantična komedija Sonja i bik je imala oko 100 tisuća. I tu se vidi da bismo mogli na domaćim filmovima imati oko 250 tisuća ljudi, što je savršen uspjeh. U Srbiji je ukupno prodano upola manje kinoulaznica nego u Hrvatskoj – mi smo na četiri milijuna posjetitelja, oni na dva. Što se tiče uspjeha po festivalima, imali smo Obranu i zaštitu u Berlinu, pa je u Sarajevu osvojila nagradu žirija, a Halimin put Arsena Antona Ostojića je osvojio prvu nagradu Raindance festivala. Krugovi, film nastao u hrvatsko-srpskoj koprodukciji, imao je premijeru na Sundanceu i u Berlinu, osvojio je više od 25 nagrada. Znači, imamo i međunarodnu vidljivost. Naše Zagrebačke priče – kratki filmovi – stalno idu po festivalima i to je već nešto što je uz sport u Hrvatskoj najpropulzivnije, najviše gostuje vani i najbolje predstavlja Hrvatsku.

Ipak, na račun HAVC-a, koji često spominjete, dolaze kritike o pojedinim povlaštenim autorima, koji potpore dobivaju iz godine u godinu. Kako to komentirate?
To je potpuni nonsens, to je glupost. To apsolutno nisu istine. Ja naprimjer ne volim o kolegama ništa načelno pričati, ali postoji sustav koji je takav i teško ga je mijenjati. Odnosno, on se stalno mijenja jer je institucija mlada, ima samo pet godina. Uči se na pogreškama i pokušajima, ali i u ovih pet godina postala je daleko najjača u regiji.

Hrvatski film ima najviše novca i hrvatski filmaši snimaju najviše filmova. A onda vam se dogodi da netko ne prođe na natječaju. Recimo, ja prošli tjedan nisam prošao na natječaju i mislite da ću nešto reći protiv HAVC-a? Ne! Očigledno moj projekt nije bio dovoljno dobar, nije zadovoljio savjetnika koji je čitao taj film. Nisam tako prošao i na natječaju MEDIA. Od 15 natječaja na koje se prijavimo, prođemo na tri do četiri, a na desetak ne prođemo.

//www.youtube.com/embed/XF3sKXUfTac
Snimio i montirao Franjo Tot

Naprosto je takav sustav. I jako mi smeta kad bilo tko od kolega koji nisu prošli na natječaju javno kritizira HAVC i odluke HAVC-a. Ako ste pristali na uvjete natječaja i prijavili se, niste naprosto prošli natječaj! Vi mislite da je vaš scenarij odličan, netko drugi misli da to nije dobro. To je tako kod svake umjetnosti, to nisu sportski rezultati, ne trčimo na 100 metara pa da znamo tko će istrčati ispod 10 sekundi. Radi se o subjektivnoj valorizaciji nečijeg rada. Jedan film koji je meni izvrstan i najbolji na svijetu, vama se vjerojatno ne sviđa i mislite da je to nešto najdosadnije što ste ikad vidjeli.

Ne znam kako gledate na Pismo ćaći, ali meni je to recimo jedan od najboljih i najoriginalnijih filmova u hrvatskoj kinematografiji u prilično puno vremena, nagrađivan je, a nije dobio ništa novca.
On je prošao naknadno kao dovršen film, tu također treba znati principe koji funkcioniraju. On je prijavljen kao eksperimentalni film i tu je moj dragi drug Čučić i producentica Vera Robić Škarica, moja draga prijateljica, koja je pritom i predsjednica vijeća HAVC-a. Dakle, nije to po babi i po stričevima. Postoje pravila i pravilnici, to je živa materija koja se može mijenjati. S druge strane, kad se neki film preda kao dovršen, ne mora zadovoljavati kriterije i ne mora proći.

Što biste izdvojili iz ovogodišnjeg programa ZFF-a?
Ima puno stvari. Možda zvuči neskromno, ali čini mi se, kao i mojim kolegama u užoj direkciji, Hrvoju (Laurenti), Lani (Ujdur) i Selmi (Mehadžić), da nikad nismo imali ovako jak i ujednačen glavni dugometražni program. On nam je nekako i najvažniji, iako su nam super popratni programi, kratki filmovi i dokumentarni, ali naš je fokus uvijek na dugometražnom filmu na glavnom programu. Skrenuo bih pozornost publici na jedan film koji je dobio nagradu za najbolju režiju u Veneciji, grčki Miss Violence, koji je vrlo mučan i zeznut film, ali dugo nisam vidio nešto tako dobro izrežirano.

S Venecije nam dolazi i jedan lijep film koji se zove Still Life Umberta Pasolinija, kojeg publika zna po filmovima Machan i The Full Monty, zatim imamo i tri dugometražna filma koja su nastala na osnovi tri prethodna kratka filma autora. Jedan je Short Term 12, američki indie film koji već ima kultni status u Americi, drugi je vrlo zanimljiv škotski Shell i treći je Salvo Antonija Piazze i njegovog partnera. Radi se o ljubavi mafijaša i sestre njegove žrtve i dobio je nagradu tjedna kritike u Cannesu. Piazza je prije dvije godine bio u žiriju ZFF-a, a prije pet godina je pobijedio svojim kratkim filmom Rita, po kojem je napravljen Salvo.

A od hrvatskih filmova?
To je potpuni nonsens, to je glupost. To apsolutno nisu istine. Ja naprimjer ne volim o kolegama ništa načelno pričati, ali postoji sustav koji je takav i teško ga je mijenjati. Odnosno, on se stalno mijenja jer je institucija mlada, ima samo pet godina. Uči se na pogreškama i pokušajima, ali i u ovih pet godina postala je daleko najjača u regiji. Od hrvatskih ćemo filmova imati jedan vrlo slatki, koji se zove Vis a Vis i isto nije prošao na HAVC-u, nego je napravljen potpuno no-budget (s malim ili nikakvim budžetom). Ja jako volim Pismo ćaći, ali mi je recimo Vis a Vis jedan od najdražih filmova s malo likova napravljen za nikakve novce. Imat ćemo i svjetsku premijeru polusatnog filma Bijela Zvonimira Jurića. On snima svoj treći cjelovečernji film. U dokumentarnom programu ćemo imati svjetsku premijeru filma Marka Šantića Vidimo se za godinu dana, koji obrađuje temu bolesti raka dojke, i to u mjesecu koji je mjesec borbe protiv raka dojke. To je vrlo emotivna priča.

I vrlo je zanimljiva priča o nastajanju filma.

Da, vrlo je zanimljiva postavka vaše kolegice novinarke Paule Bobanović, koja je krenula istraživati cijelu tu priču i onda u to vrijeme otkrila da ima rak. Dakle, vrlo subjektivno i emotivno, vrlo lijep film, moja se supruga rasplakala kad je jučer gledala film. Imat ćemo i Goranov Wimbledon Leona Rizmaula u produkciji HRT-a. To je vrlo lijep film o svim pokušajima Gorana Ivaniševića da osvoji Wimbledon, pa sve do kraja što je napravio. Imamo i Zdrpi i briši o crnogorskoj mafiji, pa Kill Team o vojnicima koji su u Afganistanu ubijali nedužne civile, kojima se sad sudi. Čeka nas i puno kratkih filmova i dosta popratnog programa.

Koji je udio angažiranog filma u programu, ako biste mogli odrediti tu razdjelnicu?
Bojim se da se ne može odijeliti. To ovisi o našoj preferenciji i o onome što tražimo od filmova, da imaju društveni angažman. Nisam siguran da film može promijeniti svijet, ne razmišljam o tako velikim stvarima da ćemo mi ne znam što napraviti. Film može pokazati određenu poruku i makar potaknuti na razmišljanje o nekom problemu. U glavnom programu imamo dva filma koji se bave vršnjačkim nasiljem u školama, kao što smo imali i proteklih godina. Razmišljamo da napravimo retrospektivu takvih filmova.

Trudimo se i već sedam godina dovodimo djecu iz osnovnih škola na festival, a sad pokušavamo dovesti i srednjoškolce. I ako oni vide takav jedan film i posljedice, te ako njih 10 bude imalo svijest o tome da nasilje među kolegama nije dobro, mi to smatramo uspjehom i da smo društveno organizirani. Radimo i s Queer Zagrebom, no sumnjamo da će oni koji bacaju kamenje po Gay Prideu doći i pogledati film, pa ne znam hoćemo li moći utjecati na njih. Ali kroz promociju filma možda im uspijemo proširiti svijest o tome da ako je nešto queer, da to nije zlo, nego nešto normalno i da moraju biti tolerantni.

Studentski centar je imao određeni šarm i mjesto u određenoj priči. No, mi smo iz SC-a otišli zato što se tamo, naprosto, ništa nije promijenilo. Tijekom sedam godina SC nije uložio ni kune u tu dvoranu, to se potpuno raspadalo. Shvatili smo da se moramo preseliti u grad i u druge dvorane, da bismo evoluirali.Hoćete li prikazati nešto se tiče ekonomske problematike, je li kriza nadahnula neke od filmova?
Mi smo već godinama u krizi. Zapravo, u krizi sam cijeli život. Neke takve stvari koje se direktno tiču ekonomije puštamo nekim drugim festivalima. Mi se više bavimo društveno-socijalnim odnosima. To nije nekakav naš cilj, ali na kraju to ipak tako ispadne.

Ta permanentna kriza me podsjetila na vašu rodnu Bosnu, koja je prilično filmična. Crpite li otuda inspiraciju?
Ne baš često. Živio sam u Bosni i u Beogradu pet godina prije rata, a najveći dio života živim tu u Zagrebu, gdje su mi i kćeri. Nemam baš, pravo da vam kažem, nekakav odnos. Volim mjesto iz kojeg sam, imao sam prekrasno djetinjstvo, ali me ništa ne veže tamo – nemam ni obitelj u rodnom gradu, tek nešto s mamine strane u Srednjoj Bosni. Mislim da sam tek jedno triput prošao kroz rodni kraj u posljednjih 20 i nešto godina i to na putu za Sarajevo. Roditelji su mi u Splitu.

Snimao sam u Bosni, napravio sam dokumentarni Bosnavision i dva filma s Antoniom Nuićem o Bosni, ali evo – krajem studenoga krećemo snimati film koji se isključivo događa u Zagrebu.

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr