Žena s petnaestero djece

Ulazi žena u centar za socijalnu skrb, a prati je ravno petnaestero djece.

– Au, jekne socijalna radnica. Nisu valjda svi vaši?!

– Ma, jesu – odgovori mama tonom koji je odavao kako je već bezbroj puta odgovarala na to pitanje.

– Dobro onda. Moram i vas i njih upisati u knjigu. Recite mi njihova imena.

– Ovo je moj najstariji sin; zove se Saša – krene žena nabrajati. A ovo je najstarija kći, Saša. Sljedeća se kći zove Saša, a onda se rodio sin, Saša.

– Zar se i svi ostali zovu Saša? – upita, sve ne vjerujući, socijalna radnica.

– Pa, da; zapravo je to vrlo praktično. Primjerice, kad ih zovem na ručak, samo viknem Saša i svi dotrče. Kad želim zaustaviti nekog tko hoće jurnuti na cestu, viknem Saša i tkogod da je, odmah stane. To mi je valjda bila najpametnija odluka – sve ih isto nazvati.

Socijalna radnica malo razmisli o tim argumentima, a onda oprezno upita:

– To razumijem, ali što ako hoćete da dođe samo jedno, određeno, dijete a ne cijela gomila njih?

– A, onda ih zovem prezimenom!

Imaš komentar?

Povratak na Net.hr