Dinamo je 3 kola prije kraja sezone HNL-a došao na +4 u odnosu na drugoplasiranu Rijeku i čak +14 u odnosu na Hajduk. U sezoni punoj turbulencija, izazova, u situaciji kad su od 1. kola ganjali nekog.
Prvo Hajduk, pa Rijeku, a onda u tom maratonu, u posljednjem zavoju i ciljnoj ravnini uspjeli su se othrvati konkurentima i sad prema cilju idu s lijepom prednošću. Pravo bi čudo bilo da se trkač zvan Dinamo prije finiša spotakne i kiksa. Zagrebački plavi, ti dečki pravi, ponovno su pokazali da posjeduju DNA pobjednika i status nadmoćnijeg suparnika u hrvatskom nogometu.
Međutim, ne samo to. Dinamo je u jednoj takvoj napetoj sezoni u kojoj se klub konačno, nakon dugo vremena demokratizirao, u sezoni u kojoj je Dinamovo proljeće zamirisalo u Maksimirskoj 128, uspio prestići konkurenciju, nadmašiti je, nadigrati, ponešto je i naučiti, te zagospodariti tablicom.
Dugo, predugo je u klubu smrdjelo zbog onih koji su od Dinama napravili svoju privatnu igračku za bogaćenje, pa i onih drugih, njima nekad odanih, koji su legalizirali najveću sportsku pljačku u hrvatskoj povijesti i jednu od najvećih ikad viđenih u nogometu. Držali ljestve tim i takvim, busali se u rezultatsku uspješnost, klupsku stabilnost, prikazivali situaciju pozitivno, skrivali se iza svega toga.
Odnos kluba prema članovima je isto tako bio jako loš, a novi statut nešto što ti i takvi nisu htjeli da se dogodi. I sad zamislite da Dinamo, ne dao Bog, ne osvoji naslov prvaka Hrvatske u situaciji kad su se članovi i navijači kluba izborili za svoje. Zamislite samo da je Dinamo ispao iz utrke.
To ne bi baš bilo dobro za Velimira Zajeca i novu vlast u klubu, barem ne u smislu rezultatske uspješnosti, za što se puno ljudi hvata kad se priča o nogometnim klubovima općenito. Zeko, Dinamovo med i mlijeko, ne bi kao sad teklo hodnicima najvećeg hrvatskog nogometnog kluba, a zli jezici samo bi dočekali da udare po novoj vlasti, po navijačima, svima koji su se borili za ovo što imamo sad kad pričamo o Dinamu.
Neki su se zločesto smijali dok se Dinamo mučio, ali hrabro, poput iscrpljenog boksača u ringu, onako izudaran, borio. I bacio u nokdaun suparnike. Upravo je u tijeku brojanje... Govorili su i kako je došao kraj vladavine Plavih. Kako je to sezona u kojoj će titula otići južno od Svetog Roka, pa zapadno prema Kvarneru. Bacali su otrovne strelice, okrivljavali Dinamo i grad Zagreb, Mamića, suce, crvene kmere i babu Vangu valjda za vlastite neuspjehe.
Kako sad stvari stoje, titula će ostati u Zagrebu. Neće na more. Ni lijevo ni desno. Ni južno ni zapadno. Ostat će titula sjeverno - podno Sljemena. U gradu kojeg možeš lomiti, ali ga nikad nećeš slomiti. U prostorijama kluba koji je više od kluba i koji je uvijek gajio posebnu nogometnu romantiku. Dinamo će formalno biti prvak već u subotu 11. svibnja ako u Maksimiru pobijedi Osijek, a Rijeka prije toga ne svlada Varaždin na njegovom terenu.
Znači, kad se na kraju bude podvlačila crta, to bi moglo biti ovako, vrlo je izgledno - Dinamo je prvak Hrvatske, osvajač ili barem finalist Kupa, osmina finala Konferencijske lige, izbacivanje Betisa... Da, smijali su se neki govoreći kako je ovo najgora sezona Dinama u posljednjih 20 godina. Draga gospodo, Dinamo je institucija za sve u Hrvatskoj, ali i šire, a svima koji i dalje ne mislite tako, odnosno koji ste se poput kakvog purana širili u trenucima Dinamovog mučenja i trećeg mjesta u poretku - uzalud vam zvijezde, pojačanja i svi silni igrači, uzalud vam mišići i široka ramena, kad su m*da malena.
