Gospođa Lahorka ove godine proslavila je 70. rođendan, baš kao i najpoznatija hrvatska slastica, Bajadera, a nama je ispričala koja joj je najslađa asocijacija u životu, što je sve naučila u svojih prvih 70 godina te zašto se nikad, kao osoba, nije promijenila.
"Rođena sam 1954. godine u Zagrebu te sam odrastala uz samohranu majku, dva mlađa brata, djeda i baku. Tijekom 1964. godine moja majka, nakon poplave u Zagrebu, odlazi na rad u Njemačku, a nas povjerava baki i djedu te se ona brine da nam ništa ne fali. Ili bi ja i moja braća dolazili k njoj u Njemačku ili bi ona svoj godišnji odmor dolazila u Zagreb, bila s nama i rješavala naše probleme. Proslave blagdana, Božića, Uskrsa, dakle, uvijek u vrijeme naših ferija. Najveća veselja su bili ti naši susreti", započinje svoju priču gospođa Lahorka.
'Bajadera me prati kroz život'
Ona je u travnju ove godine, baš kao i Bajadera, proslavila svoj 70. rođendan, a tijekom ekstenzivnog intervjua koji možete pogledati u videu, otkrila nam je i kako upravo ova slastica ima posebno značenje za nju. "Moram priznati da Bajadera mene prati kroz život. Svaki put kad bismo išli k majci u Njemačku, običaj bi bio da se ponese Bajadera. To je bilo ono, pod obavezno. A kroz svoj posao znala sam dobivati Bajadere u znak zahvalnosti. I dan danas je meni Bajadera jedan od najdražih slatkiša. A kad kažem da smo nosili u Njemačku, tamo ima svih vrsta čokolade. Ali nije bilo Bajadere i to je bio ekskluzivni poklon", prisjeća se s nostalgijom.
Naime, ona je jedna od prvih generacija koje su diplomirale socijalni rad u Zagrebu. "Zarana sam se odlučila da ću se baviti nekim od humanih zanimanja i ja sam bila druga generacija koja je upisala fakultet za socijalni rad. Predavanja su se slušala na pet fakulteta - i na medicini i filozofiji i ekonomiji i pravu i defektologiji, tako da je taj bilo dosta široko obrazovanje koje nam je kasnije u radu omogućilo to da smo mogli razumjeti čovjeka i pomoći u rješavanju njihovih ili njegovih životnih problema", poentira.
' U životu sam naučila da treba cijeniti male stvari'
A upravo taj empatični mentalitet u kojem je odrasla te se kasnije i obrazovala formirao ju je u tu snažnu i brižnu osobu koja je danas. Iako je prije nekoliko godina otišla u mirovinu, gospođa Lahorka je obnovila svoju licencu te ponovno počela raditi kao socijalna radnica na pola radnog vremena. Ni operacija ni bogat društveni život nisu joj misli odvukle od brige za druge niti skinuli simpatični osmijeh s njezina lica.
"Samo zanimanje socijalnog radnika pred vas postavlja izazove. I traži od vas da pronađete načine. Da pomognete čovjeku u nekim izvanrednim ili teškim posebnim okolnostima u kojima se čovjek nađe te u rješavanju ljudskih problema", priča gospođa Lahorka ističući kako nije lako nositi se s takvim životnim pozivom te dodaje kako ključ leži u tome da ne izgubiš sebe i da svih svojih prvih pa i drugih 70 godina ostaneš u esenciji isti: "U životu sam naučila da treba cijeniti male stvari. I tako sam i sama živjela."
A ima li bolje životne lekcije od te?
